Pozdrav ljudi! Nije me dugo bilo na svojoj stranici i nisam vam dugo pisala tekstove. To se od danas mora promijeniti. Imam toliko uvijek toga za reći, a zapravo nikad ništa ne kažem. Ima li vas još takvih? Svaki dan je novo učenje i nova prilika za bolje razumijevanje života. Svaki dan ima svoju pouku. Prvo mi je na pamet palo voditi dnevnik… Ali tko je dovoljno hrabar da vodi javni dnevnik? 🤣 Onda mi je palo na pamet pisati o nekim korisnim temama, ali za to opet treba puno vremena istraživanja i editiranja, o svim temama ionako možete pronaći na internetu. Pa možda ipak napraviti neku polu-polu verziju. Puno je drugačiji život otkako nisam freelancer. Neki puta sjedim u uredu, pogledam kroz prozor i imam osjećaj kao da mi život prolazi dok sjedim u uredu. Ja sam jedna od onih koja je stvarno imala velike sreće da nije morala raditi dok je studirala i to vrijeme sam provela najbolje moguće. Znam da nisam više dijete i da se moram sama uzdržavati. Kada smo djeca imamo velike snove, s vremenom ta naša vjera u snove opada jer se suočimo s realnošću te shvatimo da život nije bajka i da se neće uvijek netko brinuti za nas, već da se moramo naučiti brinuti sami za sebe. Možda je u tom upravo i problem jer prestanemo vjerovati. S tom brigom dolaze i obveze, posao, troškovi i sve ostalo. Te sve obveze nam pojedu energiju i ostane nam vrlo malo za snove. Zbog tog našeg malog sanjanja mi više nismo ono što jesmo već postajemo robovi naših obveza i potreba. Rijetki su oni i njima se divimo, oni koji su svoje snove stavili u prvi plan, a rade istinski ono što vole i žele. Za to se mora boriti. Treba uložiti dodatni napor. I onda kad ti se ne da i onda kad si umoran. Uz to sve naše emotivno stanje takodjer igra veliku ulogu u našem ostvarivanju. Često osobe ne stavljaju sebe na prvo mjesto već druge. I onda kad stave sebe drugi nazivaju ih sebičnima i ostavljaju osjećaj krivnje. Treba naći sredinu. Tanka je granica između sebičnosti i stavljanja sebe na prvo mjesto radi toga da ti budeš dobro, da ti napreduješ. Ono što se mora nije teško. Koliko god to zvučalo olakšavajuće i dalje zvuči utješno. Zašto bi išta trebalo biti teško? Opet se vraćam na početak… Valjda zato što je svaki dan novo učenje i novo iskustvo. Dok ne savladamo jedno, drugo neće doći. I tako u krug do smrti. Sada se na koncu postavlja pitanje… jesu li sretni oni koji su ostvarili sve što žele? Žele li oni još? Žele li oni nakon toga nešto drugo? Ili su sretni s tim što imaju? Ispunjava li ih zauvijek ostvareni cilj ili krenu juriti novi? Nedostaje li im nešto drugo? Tu sad opet dolazim do jednog logičnog odgovora: Budi sretan s onim što imaš! 😊 Uvijek ćeš imati više, a i manje od drugih. Uvijek ćeš imati nešto što drugi nemaju i obrnuto. Tu ne mislim samo na materijalne stvari, već i na sve one ne materijalne vrijednosti koje su neprocjenjive. Zato zagrli osobe koje voliš i koje su tu uz tebe, plati prijatelju kavu jer sluša sve tvoje mušice koje imaš, skuhaj ručak za obitelj i nasmij se pristojnoj i veseloj prodavačici na kiosku. Zahvali se Bogu što živiš u miru i što ne moraš bježati u podrum jer se sirene za uzbunu oglašavaju. Cijeni ono vrijeme koje imaš i ne provodi ga u dosadi. Radi nešto korisno! Za sebe! Za svoje tijelo, dušu i um. Istraži svoje potencijale i ulaži u njih. Svoje kvalitete prepoznaj, isto kao i mane. Uvečaj svoje kvalitete i radi na njima, mane pokušaj umanjit, ali najvažnije prihvati sebe onakvog kakav jesi i tamo gdje jesi. Prolaze mi dani i imam osjećaj kao da ne postojim, želim se izraziti onako kako znam, želim i Vama da se izrazite onako kako i vi znate. Ljubim Vas sve. 😘