THE SPIRITUAL LAWS

OSOBNI ODNOSI I ZAKON LJUBAVI

Budući da govorimo o ljubavi, sjetih se da si nekoliko puta spomenuo da svatko ima dušu blizanku.
Tako je.

Dakle, postoje duše blizanke?

Da.

Uvijek sam mislio da je to samo fantazija, romantični san koji samo postoji u mašti.
Stvarno postoje. Druga je stvar da li su onakve kakvima ste ih vi zamislili.

Što su to duše blizanke?

To su potpuno srodne i komplementarne duše koje su kreirane da budu ujedinjene u ljubavi. Duše blizanke trebaju jedna drugu da bi bile potpuno sretne.

Za svako biće postoji samo jedna duša blizanka ili ih može biti više?

Može biti više srodnih duša koje su vrlo slične, ali samo je jedna potpuno usklađena a ta je duša blizanka.

Za koju svrhu su stvorene duše blizanke?

Stvorene su zato da se nitko nikada ne bi osjećao usamljeno i da postoji netko poput tebe tko te tjera da se probudiš i prijeđeš put učenja ljubavi. Duša blizanka je tvoj idealni partner, tvoja druga polovica za svu vječnost.

Znači li to da duše blizanke utjelovljuju istodobno kako bi bile zajedno?

Uglavnom da, ali ne uvijek. To ovisi o razvojnim potrebama duha. Ponekad trebaju živjeti vlastita iskustva, na primjer, da bi napredovali u razvoju vlastite volje i da ne postanu ovisni o drugima.

A kad utjelove zajedno, učine li to da bi živjele kao par?

To bi bilo idealno i često se pripremi utjelovljenje da tako i bude, ali ne dogodi se uvijek. Mogu utjeloviti zajedno, ali ne kao par, već kao bliski srodnici ili u nekom drugom odnosu. Ovo također ovisi o razvojnim potrebama duha i o tome što oni odluče učiniti. Također treba računati s činjenicom da jednom utjelovljeni, mogu odlučiti da ne budu zajedno.

Dakle, izbor ljudi koji su s nama u ovom životu je odluka koju donesemo prije svakog utjelovljenja ili je rezultat odluka koje donosimo kad smo već utjelovljeni?
Bliski odnosi, kao što su obiteljski ili odnosi s nekim prijateljima i budućim partnerima se dogovore prije utjelovljenja. U vezi s tim postoje obveze između duhova koji utjelovljuju da bi se međusobno pomagali u svojim misijama i iskušenjima, na primjer, obveza roditelja u odnosu na utjelovljenje njihove buduće djece. Drugo je pitanje ispune li se poslije sve prihvaćene obveze.

Poštuju li se obično obveze dogovorene prije utjelovljenja? Tj. može li se dogoditi da je jedan duh dogovorio s drugim da budu par, a da poslije nakon utjelovljenja odabere za partnera drugu osobu ili da jedan par koji je odlučio imati dvoje djece poslije ima samo jedno ili nijedno?

U vašem svijetu se vrlo često događa da duhovi ne ispune svoje pred- inkarnacijske dogovore.

Zašto ih ne ispune?

Uglavnom zato što su se prepustili svojim manama, svojoj sebičnosti, donoseći odluke umom koji je pod velikim utjecajem sugestija materijalističkoga svijeta u kojem živite, zbog čega vodite život u potpunosti usmjeren samo na borbu za materijalnim ciljevima(konzumerizam) ili za uživanje u materijalnim zadovoljstvima(hedonizam), zaboravljajući tako svoje duhovne težnje i obveze.

A kako bi duh, kada utjelovi, mogao znati koje su njegove duhovne obveze prihvaćene prije rođenja ako se ne sjeća ničega iz te etape?

Prepuštajući se duhovnoj intuiciji. Kada duh dopusti da ga ponese ono što osjeća, kada slijedi taj unutarnji glas koji predosjeća kojim putem treba ići i u mjeri u kojoj ostvaruje zacrtane ciljeve osjeća se sretniji sa samim sobom, sigurniji i spokojniji, budu mu jasniji i slijedeći ciljevi tog života. Kada osoba ignorira taj glas osjećaja i povede se samo umom, a taj je navodi da slijedi čisto materijalne ciljeve protivno svojim osjećajima, osoba se osjeća prazno, nezadovoljna sobom, nesigurna i ne vidi smisao svog života.

Možeš li navesti jedan konkretan primjer?

Uzmimo za primjer dvije duše blizanke koje su se našle u svom sadašnjem životu, nakon što su se prije utjelovljenja dogovorile biti par. Njihova duhovna nutrina učini da se prepoznaju i da im se probude uzajamni osjećaji. Međutim, zamislimo da je jedno od njih uvelike pod utjecajem vlastite sebičnosti, prema kojoj donosi odluke u ovom životu. Sebičnost će kroz um iskoristiti bilo koje materijalno nepovoljne okolnosti da negativno utječe na osobu, kako bi ona na različite načine ignorirala svoje osjećaje: „nije dobar izbor, nema novaca, nije školovan, nismo istog socijalnog statusa, nije fizički privlačan, moja obitelj će se protiviti i ne želim si komplicirati život, živi daleko, nije ovakav ili onakav, itd.“ A onda, nakon što se predstavila prilika da doživi prave osjećaje i živi s duhovno srodnom osobom, s kojom je mogla iskusiti istinsku sreću, propusti priliku, bira protivno svojim osjećajima i na taj način krši pred- inkarnacijski sporazum s dušom blizankom. Ako se prepusti sebičnosti, taj duh će odabrati partnera, ne prema svojim osjećajima već prema svojim mentalnim i materijalnim očekivanjima, želeći više neku drugu fizički privlačniju osobu, boljeg ekonomskog položaja, s kojom će živjeti jedan život prividno uzbudljiviji osjetilima ili udobniji, ali prazan osjećajima.

A što se dogodi s drugima koji pokušavaju ispuniti svoje obveze? Na primjer, što će se dogoditi osobi koja je u ovom slučaju odbijena? Uvijek postoji plan B ili alternativni, budući da duhovne vodilje poznaju sposobnost svakog pojedinačno i znaju koliko daleko mogu stići. Može ponovno izgraditi svoj život sa drugom osobom koja je, premda ne tako duhovno srodna, spremna boriti se za osjećaje a manje za sebičnost.

Što će se dogoditi, na primjer, ako se jedan duh dogovorio biti dijete jednog para koji se na kraju nije formirao jer su oni koji su trebali činiti taj par pronašli druge partnere, a kao budući roditelji jednom utjelovljeni su odlučili drukčije nego što je dogovoreno ? Hoće li taj duh ostati neutjelovljen?

Imajte na umu da duh nije odvojen od duhovnog svijeta dok je utjelovljen, u stvari se vraća u njega svake noći tijekom spavanja. U tom stanju, može donositi odluke koje imaju veze s drugim duhovima, na primjer, s onima koji će biti njegova buduća djeca i preuzeti svoje obveze ali s različitim planom od onog koji je bio predviđen. U slučaju da nitko od planiranih budućih roditelja ne želi preuzeti obvezu, tražit će se alternativni par sličnih obilježja kao prethodni, koji želi prihvatiti utjelovljujući duh kao svoje dijete. Duhovne vodilje znaju da smo skloni mijenjati mišljenje nakon što utjelovimo, zbog čega imaju predviđene mnoge razvojne alternative kako bi se unatoč svemu osiguralo da imamo mogućnost razvoja bez obzira na okolnosti koje izaberemo, ma koliko udaljene one bile od puta koji smo prije utjelovljenja zacrtali. Ako osoba odstupi od „rute“ zacrtane u početku, ponovno se proračuna nova ruta temeljena na novom putu koji je osoba izabrala, ali s istim odredištem.

Snosi li duh neke posljedice zbog neispunjavanja tih obveza?

Čini se da to može biti nešto negativno, kao da netko odstupa od najkraćeg puta do sreće. No, dio je slobodne volje promijeniti mišljenje u trenutku kada osoba tako želi i eksperimentirati situacije čije se značenje ne može shvatiti dok se ne dožive na vlastitoj koži. Stoga, što se ne nauči na jedan način, može se naučiti na drugi. Postoji više načina da se dođe na isto mjesto, različite alternative za iskusiti i naučiti isto.

Poznaje li duh, već iz drugih života, one koji će mu biti rodbina ili prijatelji?
Bude svega. Neke osobe koje utjelove u istu obitelj mogu biti suputnici iz drugih života a u drugim slučajevima može biti da prvi put zajedno utjelovljuju u istu obitelj.

A tko odlučuje o formiranju obitelji, tj. tko je taj koji kaže tko će biti otac, tko majka, braća i sestre itd.?
Obično sporazumno odlučuju sami duhovi koji će utjeloviti, uz pomoć i savjet duhovnih vodilja.

O čemu ovise relacije u obitelji?

O razvojnim potrebama utjelovljujućih duhova, bilo da se radi o podmirivanju duhovnih dugova ili o duhovnoj misiji.

Možeš li mi objasniti kako evolucijska potreba može utjecati na sastav obitelji i koja je razlika između podmirivanja duga i misije?
Da. Postoje obitelji čiji su članovi, bilo da su braća, roditelji ili djeca, u drugim životima bili gorki neprijatelji i može biti da su učinili mnogo štete motivirani mržnjom, željom za osvetom ili srdžbom koju su osjećali jedni prema drugima. Ovi duhovi utjelove zajedno kako bi popravili svoje odnose kroz poticaj ljubavi koji proizlazi iz krvne srodnosti. To jest, radi se o izmirenju u smislu da ti duhovi imaju između sebe dugove za podmiriti, zbog štete koju su si uzajamno nanijeli, jer su u drugim životima djelovali protiv zakona ljubavi. U slučaju misija, duhovi dolaze zajedno ne zato što trebaju izmiriti dugove, nego zato što se vole i odluče utjeloviti zajedno kako bi se međusobno pomagali u ispunjavanju naprednijih duhovnih ciljeva, koji imaju veze sa pomaganjem manje razvijenim duhovima, uz to da im istovremeno to pomaže u vlastitom duhovnom napredovanju. Između ova dva ekstrema postoje situacije svih vrsta, u kojima ima dijelova sebičnosti i dijelova osjećaja, dijelova podmirivanja dugova i dijelova misije, jer kako duh napreduje na svom putu duhovnog razvoja, ima sve manje dugova za podmiriti a sve više ljubavi za bezuvjetno dati.

Ali, u slučaju odnosa zbog podmirivanja dugova, zar se neće proizvesti suprotan učinak od onog koji se želi postići? Tj. ako su osobe koje se mrze prisiljene živjeti zajedno, neće li se generirati zlostavljanje, napetost i konstantne nesuglasice?

Nisu prisiljene to učiniti, već su one same prihvatile prijedlog duhovnih vodilja da bi na taj način prevladali svoje loše osjećaje. Zlostavljanje i nesuglasice, na koje se odnosiš, mogu se pojaviti ako se ti duhovi još uvijek drže svojih loših duhovnih navika i ne žele se mijenjati.

U svakom slučaju, čini mi se da je smjestiti u istu obitelj osobe koje se mrze, jedna previše agresivna terapija. To je isto kao staviti sve opasne zatvorenike u istu ćeliju. Neće li to završiti loše? Ne vidim kako iz takve situacije može nastati ljubav.

Nisam rekao da se sve osobe u obitelji međusobno ne slažu. Može biti, na primjer, da postoji sukob između oca i jednog sina ili između dva brata, ali ne između njih i drugih članova obitelji. Obično u ovim obiteljima također utjelovljuju napredniji duhovi koji im daju primjer za slijediti kakvo treba biti ponašanje iz ljubavi. Činjenica da duhovi sa sličnim nedostacima utjelovljuju zajedno događa se upravo radi toga da jedno drugom služe kao ogledalo, da nauče iz iskustva življenja s nekim tko im je tako sličan.

A što trebaju naučiti iz tog iskustva?

Najprije, spoznati da smo svi braća i ovdje doslovno, jer najomraženija osoba u jednom životu može biti rođeni brat u slijedećem. Želim da vam bude jasno da ne možemo evoluirati voleći samo nekolicinu a mrzeći ostale. Dok ne transformiramo mržnju u ljubav nećemo napredovati. Stoga moramo popraviti štetu koju smo iz mržnje učinili, a koji bolji način od učiniti to s bliskom osobom i osobom kojoj najviše dugujemo. To iskustvo nam također pomaže prepoznati i iz prve ruke živjeti manifestacije nedostatka druge osobe kojeg i sami imamo, podrazumijevajući pod nedostatkom jednu manifestaciju sebičnosti. Zapažamo vrlo dobro mane drugih, osobito kod osoba koje nam nisu drage, ali ne želimo vidjeti vlastite, koje su obično slične onima koje imaju drugi. Proživljavajući na vlastitoj koži njihove učinke, vlastito iskustvo patnje koju stvara manifestacija sebičnosti drugih na nama samima, shvatit ćemo da ona postoji i da je to nešto što trebamo eliminirati.

Vratimo se na pitanje osobnih odnosa, iz kojih se razloga dvije osobe mogu ujediniti u par?
Zbog ljubavi, zbog potreba duhovnog razvoja ili zbog vezanosti. Prva dva razloga su u skladu s duhovnim kriterijima i odlučeni su prije utjelovljenja. Potonji izabere osoba kada je utjelovljena i obično odlučuje više iz „zemaljskih“ razloga nego duhovnih, često time mijenjajući duhovne obveze dogovorene prije utjelovljenja.

Možeš li mi objasniti različitost tih veza?

Prva vrsta veze se dogodi zbog jedinstva osjećaja i duhovne sklonosti. Druga zbog neke potrebe za zajedničkim učenjem a obično se javlja između duhova koji imaju neku vrstu računa za izravnati ili mogu duhovno napredovati kroz zajednički život, jer imaju određene nedostatke ili vrline na kojima mogu raditi kroz taj suživot.

Treća se ostvari zbog fizičke ili seksualne privlačnosti, zbog sličnih zajedničkih mentalnih ili materijalnih ciljeva, zbog materijalnih ili emocionalnih potreba, iz praktičnih razloga ili obveza između osoba koje su formirale takvu vezu.

U slučaju utjelovljenja djece, mogu razumjeti da se to odlučilo u duhovnom svijetu. Ali odluka dviju osoba da budu jedan par, zar se ne odlučuje uvijek u fizičkom svijetu, nakon utjelovljenja?
Istina je da se konačna odluka donese kada je osoba utjelovljena. Ali ja pitam, koja je vjerojatnost da se dvije osobe koje se ne poznaju, među mnogim tisućama, nađu i upoznaju u jednom životu? Slučajnost da bi okolnosti bile pogodne, tako da se određene osobe imaju priliku upoznati, potrebno je da bude podudaran skup okolnosti a to je organizirano od strane duhovnog svijeta. Također spoznaja da će određena osoba biti netko važan u životu druge je dojam koji dolazi iz sjećanja nekog drugog života.

Prema tome što kažeš, zaključujem da u svakom utjelovljenju osoba može imati drugog partnera, zar ne?
Da, naravno. To je uobičajeno u svijetu vaše razvojne razine a uz to je mnogo puta neophodno za duhovni razvoj ili je rezultat djela iz drugih života.

Kako to misliš?

Čak i ako se radi o dušama blizankama, o potpuno usklađenim duhovima, ako ih više prevladaju nedostaci nego osjećaji, mogu završiti odvojeno, iako samo privremeno, zbog odbijanja da uvide i promijene svoje loše duhovne navike. Ponekad cijenimo ono što imamo samo kada to izgubimo. Zbog toga za druge živote izaberu druge manje srodne partnere ali koji im mogu pomoći promijeniti te navike. U vašem svijetu ima vrlo malo parova koji su zajedno zbog ljubavi, jer većina daje malo pozornosti svojoj nutrini. Velika većina bira partnera iz potrebe, zbog materijalnog ili emocionalnog interesa i seksualne privlačnosti, samo mali dio se ujedinjuje u skladu s duhovnim potrebama. U naprednijim svjetovima u kojima su duhovi eliminirali veliki dio sebičnosti i u većem su skladu sa svojim osjećajima, većina veza se formira iz ljubavi jer se srodni duhovi nepogrešivo prepoznaju i znaju da ih nijedno materijalno zadovoljstvo ne može učiniti sretnijima od uzajamnih osjećaja koje doživljavaju. Naći ćete malo parova koji nisu duše blizanke a nijedan koji je formiran na temelju sebičnih interesa.

Uvijek su nam govorili da je duhovno ispravno imati samo jednog partnera zauvijek, prema onom izrazu „što Bog združi, neka čovjek ne rastavi“, ali sada mi ti kažeš da je normalno imati više partnera i da to može biti duhovno korisno. Ne postoji li ovdje proturječnost?

Jedna su stvar veze ljubavi a druga bračne veze. U devedeset od sto brakova na zemlji nema istinske ljubavi, iako to supružnicima možda nije očito dok ne prođe neko vrijeme. No, čini se da zato što je potpisan jedan papir, osoba nema pravo promijeniti mišljenje. Kada izaberete imati veze temeljene na vašim osjećajima, tada će vaše veze biti trajne, kao što su u naprednijim svjetovima. Ali zapamtite da ono što povezuje takve parove nije obaveza, nego su to osjećaji. Svatko zadrži svoju slobodu, kako za birati svog partnera, tako za razići se, ako po svojoj slobodnoj volji tako odluče i nisu nikome za to odgovorni. Shvatite da je uzajamna ljubav ono što čini da se dva bića ujedine, dok svaki od njih zadrži svoju osobnu slobodu netaknutu, a ne nekakav potpisani ugovor, makar on bio sastavljen ispred svećenika ili oltara punog cvijeća i vjerskih relikvija, jer tu nije Bog koji vas ujedinjuje, već vi sami i zakoni i običaji koje ste željeli izmisliti. Ono što vam je Bog dao je sposobnost da volite, jedna duša blizanka da s njom doživite tu ljubav i da budete sretni te slobodu da odlučite vašu sudbinu. Ali kao što sam rekao, u vašem svijetu, nekolicina parova koji se ujedine zbog osjećaja još uvijek moraju prevladati svoju sebičnost, koja je često jača i uspije se nametnuti osjećajima. Stoga se izraz: „Što Bog združi, neka čovjek ne rastavi“ može zamijeniti slijedećim, mnogo prikladnijim i koji je dobar savjet za slijediti onima koji žele doživjeti istinsku sreću: „Ono što je ljubav združila, neka ne razdvoji sebičnost.“

Dakle, iz duhovne točke gledišta, razvod je nešto pozitivno? Uvijek sam mislio suprotno, pošto je većina kršćanskih religija protivna razvodu. Jedna je stvar religija a duhovnost je nešto drugo. Imati slobodu odlučivanja o tome s kim biti ili ne, je uvijek pozitivno. Pozitivno je jer omogućuje vršiti slobodnu volju a duhovni svijet je uvijek za slobodu volje. Prisiljavati jednu osobu da bude s drugom za koju ne gaji osjećaje ili, iako osjeća, s kojom joj je nemoguće živjeti iz bilo kojeg razloga, samo zato što je potpisala jedan papir, je kršenje njene slobodne volje. Vi još uvijek vjerujete da biti ujedinjen s drugom osobom znači odustati od jednog dijela slobode volje, a to nije tako. Na primjer, vjerujete da vas brak ili zajednički život s partnerom, obvezuje imati s njim spolne odnose, kao da je to dužnost koja se mora ispuniti prije svega, a nije tako. Osoba nije obvezna imati spolne odnose sa svojim partnerom samo zato što su u braku, ako ga ne voli ili ne želi. Niti je obvezna na suživot s jednom osobom samo zato što je s njom imala intimne odnose. Isto tako nije dužna prema partneru osjećati nešto što ne osjeća, iako se zbog nekih okolnosti s njim sjedinila. A najvažnije je, da se zbog toga ne osjeća kriva, jer se osjećaji ne mogu prisiliti već moraju biti spontani. S duhovnog gledišta, iznad svega je osobna sloboda koja ima prednost nad bilo čime. Dok se ne oslobodite vezanosti nećete moći doživjeti radost ljubavi, jer je vezanost za ljubav, što je krletka za pticu.

Kada se osobe koje imaju spolne odnose ne vole, već to čine zbog dobrog provoda, krše li neki duhovni zakon?
Ne. Ako su to slobodno izabrale, nema problema. No događa se da, kada napreduje, duh očekuje nešto više od spolnog odnosa i jedna čisto fizička veza ga ostavlja nezadovoljnim i osjeća se prazno. Kada se dvije osobe ujedine u vezi, iako se seksualno privlače, ako nisu duhovno srodne i nemaju uzajamne osjećaje, isključivo seksualnom vezom će se vremenom zasititi. Takve veze obično ne traju dugo. Ako se produži, to će biti nestabilna veza, osobe će biti u stalnom sukobu jer su veze koje ih sjedinjuju vrlo slabe.

U mjeri u kojoj se duh razvija, njegova seksualnost prelazi, od nagona ili biološke potrebe, biti sredstvo izražavanja osjećaja. Primitivnim je ljudima seksualnost bila instinktivna i nije mogao postojati osjećaj praznine kada su se parili s nekim koga nisu voljeli jer su osjećaji još uvijek bili slabo razvijeni.

No, jedan razvijeniji duh, veće sposobnosti za ljubav, osjećat će veliku prazninu ako u svojim spolnim odnosima samo zadovolji svoj nagon. Za naprednog duha, spolni odnos je jedno očitovanje intimne ljubavi. Kada su duhovi koji održavaju spolne odnose, duhovno srodni i uzajamno se vole, osjećaj duboke ljubavi se očituje i u spolnom odnosu, a usporedno sa spajanjem fizičkih tijela između njih se događa i energetska razmjena koja ih revitalizira i ispuni ljubavlju, što proizlazi iz prožimanja astralnog, mentalnog i duhovnog tijela. Nasuprot tome, u čisto seksualnom odnosu, u kojem osobe ne osjećaju uzajamnu ljubav, iako postoji zadovoljstvo fizičkog tijela, nedostaje veza suptilnijih tijela, astralnog, mentalnog i duhovnog, a to će rezultirati u osjećaju praznine i nezadovoljstva. U naprednim svjetovima isključivo uzajamna ljubav koju osjećaju pokreće duhove da se ujedine u par, a stoga je rijetko da se ujedine u parove iz nekog drugog razloga. Pošto je u njihovom svijetu sposobnost opažanja vrlo razvijena, nema mjesta prevari ni razočaranju, što se pojavljuje na Zemlji kada otkrijete da partner nije ono što ste vjerovali da je, jer se do tog trenutka samo pretvarao da bi vas osvojio.

Kako se mogu riješiti problemi seksualnosti?

Vaši problemi sa seksualnošću su uglavnom uzrokovani time što imate spolne odnose s osobama prema kojima ne osjećate praktički nimalo ljubavi. I dalje gledate samo fizički dio i vjerujete da je vrhunac seksualnog užitka održavanje odnosa sa fizički vrlo atraktivnim osobama. Ne želite prepoznati osjećaje i pošto većina vas nije sjedinjena sa duhovno srodnom voljenom osobom, problem proizlazi iz nedostatka osjećaja. Proizlazi iz osjećaja neispunjenosti. Napredniji duhovi će više patiti kada održavaju spolne odnose bez ljubavi. Umjesto da prepoznate da je problem nedostatak osjećaja i da se trebate ponašati više u skladu s onim što osjećate, vi se i dalje trudite tražiti seksualna iskustva s osobama prema kojima ne osjećate ništa ili dodati spolnom odnosu druge komponente koje ga navodno čine

privlačnijim ali jednako praznim. Tako upadate u začarani krug jer nastojite ispuniti materijalnim ono što se može samo osjećajima ispuniti.

Želiš reći da je romantična ljubav, kao ovi odnosi koje vidimo na filmovima, rijetkost na našem svijetu?
Istina je da je vaš koncept ljubavi, u ovom slučaju ljubav između partnera, iskrivljen u odnosu na to što je ljubav iz duhovne točke gledanja.

Ne manjka veza osnovanih zbog intenzivne fizičke privlačnosti, koju vi pogrešno zovete „strasna“ ili „romantična“ ljubav, koja je kao svjetlost baklje, vrlo intenzivna u trenutku a poslije se zauvijek ugasi i koju uzaludno pokušavate produžiti uzbuđujući osjetila materijalnim dodacima (večera u skupom restoranu, upečatljivi poklon, noć u hotelu s pet zvjezdica ili putovanje na neki rajski otok). Sve to zovete romantična ljubav, kada je to uistinu samo jaka seksualna privlačnost koja će oslabiti kada se zadovolji seksualna želja. Što se tiče strasti, ona često nema nikakve veze s ljubavlju, već samo s nezadovoljenom željom za posjedovanjem nekoga, što je očitovanje sebičnosti koju zovemo vezanost. Osobe nisu stvari, ne mogu se posjedovati i ne pripadaju nikome osim sebi samima. Nemojte brkati želju sa željom za posjedovanjem, ljubav s vezanošću. Neka vam bude jasno da nikoga ne možete prisiliti na ljubav, jer ako ljubav nije slobodna onda nije ljubav. Osjećaji se ne mogu siliti. Osjećaji ne slušaju prijedloge, manipulacije, nametanje ni naredbe. Ako želite biti voljeni, volite bezuvjetno ne očekujući ništa za uzvrat i tako, jednog dana, zakon uzroka i posljedice će vam donijeti ono što ste dali.

BOLEST U SVJETLU ZAKONA LJUBAVI

Nekoliko si puta spomenuo da neke fizičke bolesti imaju veze s određenim osjećajima ili s potiskivanjem osjećaja. Želio bih da sada razgovaramo o tome.
Da. Ima mnogo ljudi bolesnog duha upravo zato jer potiskuju osjećaje, a kad duh oboli također oboli tijelo jer je usko s njim povezano.

Želiš reći da jedna fizička bolest može imati emocionalno porijeklo?

Istina je. U vašem svijetu je potiskivanje osjećaja glavni uzrok bolesti, kako psihičkih tako i fizičkih.

To mogu prihvatiti kad se radi o mentalnoj bolesti, ali karcinom… na primjer? Nije li znanost dokazala da karcinom nastaje zbog genetskih promjena?
Genetske promjene su uočene u svim slučajevima karcinoma, ali u mnogima od njih nisu primarni uzrok.

A što im je primarni uzrok?

Kao što sam rekao, uzrok je psihosomatski i ima veze s potiskivanjem duhovne nutrine. To se događa kada osoba ne postupa ili ne živi u skladu sa svojim osjećajima i zbog toga se u njoj stvara duboki unutarnji nemir. To stanje stvara štetne ego–osjećaje kao što su strah, bijes, mržnja, tuga itd., koji su uzrok bolesti. Ovo stanje nemira može potaknuti neki vanjski uzrok, nekakva životna okolnost s kojom se osoba jako teško nosi Tu okolnost zovemo „emocionalni konflikt“.

Na koji se način emocionalni nemir prenese na fizičko tijelo i na kraju uzrokuje bolest?
Kada se osoba emocionalno loše osjeća stvara se jedan kratki spoj između duhovne i mentalne razine koji se prenosi na energetsko ili astralno tijelo, na način da to tijelo doživi promjenu u svojoj konfiguraciji. Dogodi se smanjivanje vibracijske razine, „pad energije“ u jednom određenom predjelu astralnog tijela, kao neka vrsta raspada elektro-energetskog sustava koji utječe na jedan dio strujnog kruga, a taj više neće moći ispravno vitalizirati dio tijela s kojim je povezan. Nedostatak vitalne energije u nekom području uzrokuje njegovo isključivanje u odnosu na ostale dijelove tijela a kao rezultat toga neopskrbljeno tkivo prestane skladno djelovati s ostalim dijelovima. Kada to tkivo izgubi svoj energetski obrazac, normalno funkcioniranje stanica se poremeti i počnu se pojavljivati genetske promjene koje ih mogu ili uništiti, uzrokujući tako neku degenerativnu bolest ili učiniti da počnu nekontrolirano rasti, uzrokujući tako karcinom.

Ovo me podsjeća na ono što o bolesti kaže Doktorica Fizike Barbara Ann Brenan u svojim knjigama „Iscjeliteljske ruke“(na engleskom „Hands of light“) i „Izranjanje svjetlosti“ (na engleskom „Light Emerging“), koje si mi preporučio kada smo razgovarali o astralnom tijelu. Ona kaže da se psihološki i emocionalni problemi očituju u astralnom tijelu kao zasjenjena područja ili područja u raznim mutnim nijansama čije porijeklo leži u negativnim idejama koje osoba ima u određenom trenutku. Ako one u astralnom tijelu takve ustraju , prije ili kasnije izazivaju očitovanje u fizičkom tijelu osobe i uzrokuju bolest. Dakle, zaista je tako?

Da, tako je.

Također me podsjeća na načela Nove medicine, koja je objavio njemački liječnik Ryke Geerd Hamer. Prema Dr. Hameru, svi karcinomi i njemu ekvivalentne bolesti počinju zbog jednog iznimno brutalnoga emocionalnog konflikta proživljenog u samoći. Ovisno o vrsti konflikta karcinom će se razviti u jednom ili u drugom organu. Osim toga, on kaže da emocionalni konflikt najprije utječe na mozak, uzrokujući neku vrstu kratkog spoja i da područje tijela koje je povezano s tim dijelom mozga poslije zahvati bolest. Također izlaže da je lijek za bolest, rješavanje emocionalnog konflikta koji ju je uzrokovao. Je li to točno? To što kaže je prilično točno, iako ne sasvim, jer nisu sve bolesti uzrokovane emocionalnim konfliktima. Ali većina je.

Je li točno da liječenje bolesti može biti uspješno ako se riješi emocionalni konflikt?
Da. Ali da bi se riješio emocionalni konflikt osoba se mora duboko promijeniti, jer ako se uporno drži svojih ego–osjećaja i potiskuje osjećaje, iza jedne bolesti će doći druga jer iako su se neki konflikti mogli riješiti, pojavit će se drugi koji će izazvati iste ego–osjećaje. Tako smo došli do korijena problema: ono što je zapravo patogeno i što uzrokuje bolest je sebičnost i njene manifestacije, a ono što je zdravo i što liječi je ljubav i njezino izražavanje. I to je uvijek istina.

Ali, ne događa li nam se to svima, u manjoj ili većoj mjeri? Želim reći, ne događaju li nam se svima u životu stvari koje nam izazivaju tegobe raznih vrsta i koje u nama bude ljutnju, tugu i agresivnost, i s tvojim opisom u vezi s potiskivanjem osjećaja se prilično identificiram, a ipak nemam karcinom.
Točno, zbog toga se svi razbolite s vremena na vrijeme. Ali da bi se pojavila zaista ozbiljna bolest poput karcinoma, osoba mora biti emocionalno „zarobljena“ svojim emocionalnim tegobama, u smislu da postanu trajna opsesija, da dopusti da je dominiraju ego–osjećaji i ustraje u takvom ponašanju relativno dugo vremena do te mjere da je to sprječava spavati tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Također mora biti da osoba suzbija svaki oblik olakšavanja i izražavanja tih ego– osjećaja.

Dakle postoji jedna osobnost podložna karcinomu?

Da. Oni ljudi koji se prepuste ego–osjećajima(ljutnja, mržnja, tuga, strah) i koji potiskuju opažanje i izražavanje osjećaja.

Onda, trebam li zaključiti da je bolest kazna zato što ne radimo stvari onako kako bismo trebali?
Kazna, ne. Bolest je posljedica unutarnje emocionalne boli. Sama osoba je ta koja je uzrokuje a također koja je može izliječiti, čineći promjenu u sebi od sebičnosti prema ljubavi, od potiskivanja do izražavanja svoje istinske duhovne osobnosti.

Koji to smisao ima da osoba koja već toliko pati još oboli od tako teške bolesti? Nije li već s prvim imala dovoljno?
Imaj na umu da su tjelesne tegobe posljedica unutarnjih(duhovnih) tegoba. U tom slučaju fizička bolest djeluje kao signal uzbune kako bi osoba postala svjesna unutarnje bolesti i kako bi je potaknula da se promijeni.

Da, ali ako osoba ne shvaća da fizička bolest ima veze sa bolešću nutrine, kako joj to može pomoći da se promijeni?
Fizička bolest slabi mentalne prepreke koje koče očitovanje duhovne nutrine i tako pomaže u stjecanju većeg stupnja osjetljivosti, kako prema našim vlastitim osjećaja tako prema osjećajima i patnji drugih. To je ono što osobu može motivirati da se promijeni.

Ako se promijeni, hoće li se izliječiti?

Većina da, ali ne u svim slučajevima. Na fizičkoj razini mogu postojati oštećenja koja se ne mogu popraviti.

Mogu li umrijeti oni koji se ne izliječe?

Da.

Onda, koji smisao ima bolest, ako se ne možeš izliječiti iako učiniš promjenu, i isto možeš umrijeti?
Imaj na umu da je sa duhovnog stajališta, fizički život samo jedan trenutak stvarnog života, da smrt tijela nije kraj, ni nešto loše, već je to prijelazna faza u drugo manje ograničeno postojanje. Bolest je instrument pomoći napredovanju bića prema višoj razini razumijevanja, ljubavi i mudrosti. Kao što rekoh prije, fizička bolest slabi mentalne prepreke koje suzbijaju unutarnju osjećajnost a to je ono što nam doista služi za razvoj. Promjena koju si ostvario u samom sebi, koja se odnosi na evoluciju osjećaja ljubavi, nikada se ne gubi. Nosiš je sa sobom gdje god ideš i to je najvrjednije što možeš izvući iz svog života. Ona može biti cilj cijelog jednog utjelovljenja zbog čega nakon što ga je ostvario, duh može mirno, zadovoljan svojim radom vratiti se u duhovni svijet. U stvari, to je jedino što ponesemo kada umremo, promjene koje smo uspjeli napraviti u nama samima, u našem duhu, jer sve što su materijalna postignuća ostaje u materijalnom svijetu. To je ono što je Isus mislio kada je rekao: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i hrđa nagrizaju i gdje kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ni moljac ni hrđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“(Matej 6, 19-21).

Da, ali ako osoba umre, kako će u praksi primijeniti ono što je naučila?

Zapamtite da će duh u svakom slučaju nastaviti živjeti, bio vezan uz tijelo ili odvojen od njega, a u oba slučaja ono što je naučio bit će dio njega i služit će mu za daljnji razvoj.

Da, ali nakon što je prošao kroz jednu strašnu bolest, nakon što se borio i promijenio, zar neće biti jedan teški udarac za obitelj i prijatelje da ipak i tada možda izgube tu voljenu osobu?

Bilo u slučaju bolesti ili prirodne smrti, odvajanje od voljene osobe je samo privremeno. Svi ćemo se na drugoj strani ponovno sresti s voljenim osobama. Imajte na umu da kada se netko rodi u fizičkom svijetu također se odvoji od voljenih osoba koje nisu utjelovile u isto vrijeme. Međutim, za njih to nije traumatično iskustvo jer znaju da je odvajanje privremeno i da duh utjelovljuje iz razloga da bi se duhovno razvijao. Stoga, nemaju osjećaj gubitka kao vi. Kada vi poželite prihvatiti činjenicu da život nikada ne prestaje i da fizička smrt nije kraj već samo prijelaz u duhovni plan, mnogi problemi, traume i depresije koje su posljedica smrti voljene osobe će nestati.

A što je s onima koji ne riješe svoje konflikte i od bolesti umru?

Duhovno su stagnirali jer nisu napravili promjenu potrebnu da prevladaju svoja iskušenja i nadvladaju sebe. To su oni koji su odustali u borbi za duhovno usavršavanje, odnosno, uvidjevši da duhovno ne napreduju sami su aktivirali svoj povratak u duhovni svijet. Vratit će se da pokušaju prevladati iste testove u budućim životima.

Vratimo se na temu porijekla bolesti, zar nema osoba koje očito nemaju nikakav emocionalni konflikt i relativno su sretne a koje također pate od bolesti poput karcinoma? I što mi možeš reći o jednom novorođenom djetetu sa urođenom bolešću, koje još uvijek nije dovoljno svjesno da bi imalo emocionalnu traumu?

Dobro pitanje. Što se tiče novorođenčadi, sjetite se da duh od trenutka kada se veže uz embrio, osjeća i doživljava sve što se događa oko njega i također ono što osjeća majka te je podložan da razvije emocionalnu traumu tijekom trudnoće, što može uzrokovati razvoj fizičke bolesti. Ali istina je da postoje bolesti koje nisu povezane s nikakvim emocionalnim konfliktom i stoga to nije izvor bolesti u svim slučajevima. Tu su urođene bolesti koje su genetskog porijekla, dok druge imaju jednu mješavinu emocionalnih komponenti i genetske sklonosti.

Odakle dolazi bolest u takvim slučajevima?

Njezino porijeklo leži u radnjama učinjenim u drugim životima. Tu se radi o iskušenjima za uklanjanje nagomilanih dugova, djela protiv zakona ljubavi počinjenih na poticaj sebičnosti.

Ne razumijem što želiš reći. Kakve veze ima bolest s djelima iz prošlosti? Kako se može prenijeti bolest iz jednog života u drugi? Možeš li to bolje objasniti?
Kada netko počini djelo protiv zakona ljubavi, prema duhovnom zakonu akcije i reakcije to djelo ostaje upisano u duhu u obliku duhovnog otrova, smanjujući mu vibracijsku razinu i mijenjajući mu konfiguraciju.

Ta promjena, zbog vibracijskog odnosa, završi također mijenjajući gušća tijela, mentalno tijelo a tako i astralno koje je model budućeg fizičkog tijela. Ako astralno tijelo pri utjelovljenju još uvijek sadrži tu promjenu, ona može uzrokovati promjenu u genetskom kodu fizičkog tijela a time uzrokovati urođenu bolest. Dakle, ostaje istina da je sebičnost uzrok bolesti, čak i sebičnost iz prethodnog života.

Da, ali postoje genetske promjene za koje se zna da su naslijeđene jer dolaze s genetskim naslijeđem od roditelja. Tako da prema tome, ne dolaze iz astralnog tijela utjelovitelja. Što mi možeš reći o tome?
Istina je da je predispozicija za određene bolesti naslijeđena od roditelja. Ali znajte da je utjelovljujući duh toga svjestan i prihvaća fizičko ili mentalno oštećenje kao jednu kušnju koju treba savladati kao posljedicu djela iz drugih života. Također je to jedno iskušenje za roditelje, koji su također u svoje vrijeme dogovorili proći kroz takve okolnosti.

Mislim da, ako to kažeš ljudima koji žive kroz takve okolnosti ili ih žive njihove voljene osobe, ne bi to mogli prihvatili. Sigurno bi mislili: Što sam učinio ili što smo učinili, da zaslužimo takvo nešto?
Normalno je da tako misle, jer da bi mogli to u potpunosti razumjeti najprije trebaju prihvatiti činjenicu da postoji život prije rođenja i da tijekom tog vremena duhovi kreiraju okolnosti s kojima se suoče u slijedećim životima. Na kraju krajeva radi se o privremenoj situaciji, jer se život nastavi dalje od ovog utjelovljenja i kroz tešku situaciju koju sada prolaze mogu izvući pouku osjećaja ljubavi, što je ono čemu je i namijenjena.

Što bi rekao roditeljima koji imaju djecu s nekim oblikom mentalnog ili tjelesnog oštećenja koji ih sprječava da žive normalan život, bilo da je to od rođenja ili je uzrokovano nekim životnim okolnostima kao što su prometne nesreće ili tome slično?

Ponašajte se kao što se ponašate prema svakom drugom normalnom djetetu, jer takvo je i ono. Ne sudite po vanjštini. Gledajte dalje od tijela i naći ćete dušu poput svih ostalih. Gledajte u tom djetetu, u tom voljenom biću, ne njegovo nesavršeno tijelo već savršen duh i smatrajte ga potpunim bićem iza čijeg oštećenog odijela postoji jedno biće koje živi, osjeća, doživljava jednako ili čak intenzivnije od bilo koga tko ima zdravo tijelo. Onaj tko poznaje glazbu reći će vam da ona ne dolazi iz instrumenta već da je rođena u duši glazbenika koji ga svira i da ako je violina neispravna ili slomljena ne znači da violinista ne zna svirati, nego da privremeno to ne može učiniti onako kao što zna, i da će biti sposoban povećati svoju glazbenu nadarenost bez obzira da li je instrument koji ima u rukama manje ili više ispravan.

Na isti način, nemojte poricati duhu mogućnost da prima i izražava ljubav, što je glazba duše, samo zato što je njegov instrument privremeno jedno neskladno tijelo. Nemojte misliti da je besmislen napor izraziti mu i prenijeti osjećaje i ljubav koju biste dali jednom zdravom djetetu, jer ono što biće ne opazi kroz fizička osjetila opazi kroz osjetila duha, koja su mnogo osjetljivija, naročito za opažanje činova ljubavi. A ako vam ne odgovori kao što bi to učinio netko u zdravom tijelu, to nije zato što ne opaža, već zato što ga njegova materija sprječava da se u fizičkom svijetu izrazi onako kako bi njegov duh želio. Ništa što za njega činite s osjećajima neće biti uzaludno, jer u duhovnom svijetu ništa što se čini iz ljubavi neće biti izgubljeno. Već sam rekao i ponavljam: fizički ili mentalni nedostatak je privremen i nestat će kada se tijelo ugasi. Ali osjećaji koji su probuđeni i ojačani putem tog iskustva, kako onog koji pati tako i osoba u njegovu okružju, ostati će zauvijek postignuće duha a to je ono što je doista važno.

Ali, što se može naučiti iz ovoga?

Biti osjetljiviji na vlastite patnje i patnje drugih, jer su vjerojatno te iste osobe koje sada pate u drugim životima uzrokovale patnju drugima i nisu željele biti svjesne štete koju su nanosile. To je prvi korak prema ljubavi, shvatiti da drugi osjećaju isto što i mi i da pate iz istih razloga kao i mi.

Ako ono postoji, koje je duhovno značenje jedne urođene bolesti?

U takvom slučaju, bolest je proces preko kojeg duh na fizičko tijelo prenosi duhovne otrove koji ga sprječavaju da dođe do većeg stupnja duhovnog razvoja. Kroz bolest, fizičko tijelo upija učinak duhovnih otrova i služi kao neka vrsta odvoda, slično kao što spužva upija tekućinu, a time doprinosi njihovoj eliminaciji. Tj. duh prenosi otrovni teret na fizičko tijelo, gdje ono služi kao ručnik koji upija prljavštinu duha. Ta „prljavština“ je ono što uzrokuje bolest na fizičkoj razini, ali pomaže čišćenju suptilnijih tijela, kao da se radi o jednom odvodnom sustavu. Neki duhovi također odluče u krajnjoj fazi fizičkog života koristiti bolest u funkciji sistema odvoda duhovnih otrova. Drugim riječima, iako nisu pretrpjeli nikakvu ozbiljnu bolest tijekom života, kada se približi trenutak odvajanja od tijela, budući da ga više neće koristiti, upotrijebe bolest za prenijeti na tijelo dio otrovnog duhovnog tereta koji su akumulirali u suptilnijim tijelima, i tako se očiste. Ovakvi slučajevi su vrlo česti i ma koliko pokušali izbjeći odvajanje od tijela, potpuno je nemoguće jer se ne radi o nekakvom emocionalnom sukobu, već o duhovnom čišćenju.

Ako duh počini neko djelo protiv zakona ljubavi, hoće li u slijedećem životu biti obavezan imati neku bolest?
Ne. Kao što rekoh, postoje razni načini kojima se mogu ukloniti duhovni otrovi. Činovima ljubavi, počevši od popravljanja štete koja je nanesena drugima, uklanja se duhovni otrov bez potrebe za proći kroz bolest. Zato sam ranije rekao da, ako je sebičnost uzrok bolesti, ljubav je protuotrov i lijek za sve bolesti. Dakle da bi ga otklonili nije neophodno proći kroz bolest ali budući je to jedan brži način za osloboditi se tog tereta, mnogi duhovi ga izaberu. Jedno je jasno, dok se ne učini nešto za otkloniti ga, otrovni teret je stalno prisutan i onemogućuje duhu napredak prema višim razinama ljubavi i sreće.

Također si rekao da postoje bolesti koje su mješavina emocionalnih komponenti i genetskih sklonosti.
Da.

Bi li to mogao bolje objasniti?

Neki duhovi dođu da bi se suočili s određenim iskušenjima. Da bi izbjegli biti povedeni materijalizmom i da bi se sjećali duhovne namjere koja ih je dovela do utjelovljenja, koriste bolest kao podsjetnik. Tj. bolest se aktivira samo ako duh skrene s prethodno zacrtanoga puta, kao da se radi o sigurnosnim zvučnim trakama kojih ima uz rubove ceste, koje služe kao upozorenje vozaču da prelazi rub kolnika. Dok druge osobe u istim okolnostima ne razviju neku tešku bolest, osoba sa sklonošću ili genetskom predispozicijom za jednu određenu bolest ima niži prag aktiviranja, odnosno jedan manje intenzivan emocionalni poticaj je dovoljan da uzrokuje bolest.

Ako je tako kako kažeš, da se bolest uzrokovana emocionalnim konfliktom u ovom životu može izliječiti rješavanjem konflikta ili ako se radi o procesu čišćenja duhovnih otrova u slučaju urođene bolesti, i bolest se tada ne može izliječiti, pitam se: služe li ičemu tretmani lijekovima koji se u današnje vrijeme koriste, na primjer za karcinom? Trenutačno dostupni tretmani, odnosno kemoterapija i zračenje, pokušavaju ukloniti simptom, koji je stanična proliferacija ali ne zaustavljaju bolest jer ne djeluju na njen izvor. Oni oštete DNK i stvaraju vrlo duboka stanična oštećenja koja su u mnogim slučajevima trajna i ne mogu se regenerirati. Teško je shvatiti zašto, ako vjerujete da je karcinom uzrokovan genetskim promjenama, za tretman protiv njega koristite iste tvari koje uzrokuju takve promjene.

Znači li to da su ti lijekovi loši?

Ne svi. Ali da, oni koji su agresivni i uzrokuju više zla nego koristi. Na primjer, protuupalni lijekovi, kortikosteroidi i neki imunomodulatori mogu biti korisni u određenim momentima. Farmakologija može pomoći kada je pravilno korištena, kako za ozdravljenje u slučajevima kada bolest dolazi iz ovog života i stoga je izlječiva, tako za ublažavanje simptoma i poboljšanje kvalitete života kod bolesti za koje nema lijeka.

A što možeš reći o onima koji se izliječe od karcinoma nakon tretmana lijekovima?
Ako se izliječe, to je zato što su riješili emocionalni problem koji je bio povod bolesti ili zato što je u stvari bolest bila benigna, a ne zato što se uklonio simptom. Ako se emocionalna ili duhovna tegoba nastavi, karcinom će se vratiti, iako može biti na drugom mjestu u neposrednoj blizini ako je prvo oštećeno tkivo već uklonjeno.

Na fizičkom planu, što savjetuješ za liječenje karcinoma?

Laganu, vegetarijansku prehranu i mnogo vitamina. Puno odmora i mira koje dopušta tijelu usredotočiti se na uklanjanje abnormalnih stanica i koristiti ne-agresivne terapije koje ne napadaju tijelo već pomažu obnovi njegovog normalnog funkcioniranja.

Ako astralno tijelo gubi vitalnost zbog upornosti ego–osjećaja i prema onom što si rekao ranije, to na kraju dovede do fizičke bolesti, može li se astralno tijelo energetski očistiti kako bi se poboljšalo zdravstveno stanje?

Da. Kroz realizaciju određenih vježbi(Joga), kroz unošenje kanalizirane energije preko drugih osoba(Reiki) ili nekih aparata koji emitiraju bio- energiju, mogu se drenirati loše struje i unijeti obnovljena energija. Energetski tretman djeluje terapeutski na energetsko tijelo, pomaže obnovi protoka energije, kroz odvodnju iskorištene energije i pritok obnovljene energije u zone tijela. Bio-energetska terapija pridonosi oporavku od bolesti i ublažavanju simptoma. Ali ako osoba ustraje u svojim lošim duhovnim navikama, neravnoteža u astralnom tijelu će se vratiti a stoga će se ponovno pojaviti fizička bolest. Iz tog razloga je potrebno sveukupno ozdravljenje: duhovno, mentalno, energetsko i fizičko.

Možeš li mi objasniti što je „Reiki“?
Reiki je metoda prirodnog iscjeljivanja koja koristi univerzalnu vitalnu energiju, a pomaže liječenju fizičke i mentalne bolesti. Reiki je ime kojim je metodu nazvao japanski svećenik nakon što ju je ponovno otkrio a znači „univerzalna vitalna energija“. Iako je sada postala popularna pod tim imenom ili pod imenom bio-energija, prijenos energije za poboljšanje zdravlja je pod različitim imenima bio korišten tisućama godina, kao što je „magnetski prijelaz“ ili „prana“. Takvo je i Isusovo liječenje polaganjem ruku, zvano „milost izlječenja“.

Na čemu se Reiki temelji?

Temelji se na činjenici da ljudska bića imaju sposobnost prenošenja energije, preko svojih ruku, s ciljem ublažavanja ili eliminiranja tegoba i bolesti primatelja. Primatelj može biti sam terapeut ili drugo živo biće (čovjek, životinja ili biljka). Reiki djeluje na astralno tijelo, pomaže uklanjanju energetskih blokada koje su uzrokovane lošim duhovnim navikama, ali također u slučajevima tegoba posve fizičke prirode kao što su tjelesne ozljede i trovanje, reaktiviranjem protoka energije u oštećenim područjima i pomažući ublažavanju boli i ubrzavanju obnavljanja tkiva. Poznavanje konstitucije astralnog tijela, energetskih tokova, čakri i odnosa između emocionalnih problema i dijelova fizičkog tijela na koji utječu, pomažu da se ruke polažu u odgovarajući položaj kako bi se reaktivirao protok energije u oštećenim dijelovima.

Ali, odakle dolazi ta iscjeljujuća energija? Od prijenosnika? Iz Svemira?

Vitalna energija se nalazi u svim dijelovima Svemira i Reiki terapeut nastoji koncentrirati je i usmjeriti prema osobi kojoj je potrebna. Ako iz nekog razloga ne uspije pokrenuti energiju iz svog okruženja, ponekad terapeut može dati svoju vlastitu vitalnu energiju. Također znajte da mnogim osobama u prijenosu energije pomažu određeni duhovni entiteti, uvelike im povećavajući kapacitet. Ovdje se može reći da svjesniji rad čine duhovi a Reiki terapeut služi kao instrument kako bi duhovi terapeuti mogli pristupiti fizičko-energetskoj razini.

Koji razlozi mogu postojati da osoba prenese svoju vlastitu energiju?

Preveliki napor, nedostatak koncentracije, nedostatak opuštenosti, nedostatak volje za nezainteresirano pomagati, loše psihičke i fizičke navike. Ako se to dogodi, nakon Reiki tretmana, terapeut će biti iscrpljen, bez energije i čak može pokazati neke simptome tegoba primatelja tretmana.

Što je potrebno za prakticiranje Reiki-a?

Gledaj, da bi Reiki funkcionirao najvažnija je volja terapeuta da pomogne drugima i visoka vibracijska razina njegovog astralnog tijela koja se postiže razvijanjem ljubavi. Također je važna spremnost primatelja da primi energiju, a to se temelji na povjerenju i iskrenosti. Ako jedna osoba nije spremna primiti energiju jer ne misli da je to moguće ili nema povjerenja u terapeuta, ili zbog toga što nije spremna napraviti promjene u korist ljubavi i odreći se sebičnosti, njegove će čakre ostati zatvorene i koliko god moćan bio terapeut energija neće prodrijeti. To je slično onom što se događa s radio prijemnikom, da bi smo mogli slušati program potreban je dobar odašiljač sa jakim signalom, ali također je potrebno da uključimo radio prijemnik i podesimo ga na odgovarajuću frekvenciju. Nakon toga, isto kao u sportu, stalno prakticiranje učinit će da se stalno povećava kapacitet prijenosa energije i da energija bude sve veće vibracije. Uvijek se postižu najbolji rezultati uz volju za nesebično bez interesa pomagati. Osim toga, čistoća na fizičkoj razini doprinosi da se ne smanji vibracija energije dok prolazi kroz kanal. To podrazumijeva vegetarijansku prehranu i ne konzumiranje štetnih tvari kao što su alkohol, duhan ili druge vrste droga.

Je li istina da nam neki majstor Reiki-a mora otvoriti čakre kako bi smo sami mogli prenositi energiju?
Nije. Prijenosni kapacitet ovisi o razvojnoj sposobnosti duha, o spremnosti za pomoći drugima i o praksi. Što nesebičnije djeluje to će mu više pomagati duhovni svijet. Uloga učitelja je pomoći učeniku da razvije svoj potencijal, ali se može biti i samouk. Kao u sportu, kroz praksu se povećava sposobnost i uz spremnost pomoći drugima od duhovnog svijeta će dobiti pomoć koja mu je potrebna, jer se u duhovnom svijetu nalaze stvarni učitelji prijenosa energije.

Čuo sam da postoje tečajevi na kojima se plaćaju stupnjevi Reiki-a. Što misliš o tome?
Mislim da je to isti posao kao kupovanje oprosta, koje ti u raju obeća mjesto s vlasničkim listom a sve u zamjenu za novac. Ako je prvi koji je to ponovno otkrio(Ushui), terapije činio besplatno, zašto su oni koji su došli poslije njega počeli naplaćivati? Ponavljam, nije potrebno da te itko inicira da bi počeo raditi Reiki a još manje ako te zauzvrat pita novac, uz svu pompu i slavu koju može imati, jer ako time nastoji zaraditi novac to nije netko tako uzdignut kao što tvrdi biti. Pravi učitelj ne naplaćuje nešto što samo prenosi a ne pripada mu, niti sebe naziva majstorom pošto je skroman. Za to imate primjer Isusa, koji je energijom izliječio mnoge ljude i podučio je svoje učenike da to čine, a nikada nikome to nije naplatio.

Ali osim toga ima ljudi koji naplate Reiki terapije, što misliš o tome?

Ono što se dobije besplatno, u ovom slučaju univerzalna energija, koja nije baština prijenosnika, te se može koristiti bez naknade, mora se dati na isti način. Oni koji naplaćuju Reiki mogu računati na svoju vlastitu energiju i energiju koju mogu prikupiti u svom okruženju kroz vlastite napore. Ali neka ne očekuju pomoć od duhovnih entiteta visoke vibracije, jer je za podešavanje s njima potrebna čistoća srca i nesebična spremnost za pomaganje drugima, a onaj koji naplaćuje Reiki nije nesebičan već ga zanima iz toga izvući ekonomsku korist.

Dobro, ali mnogi tvrde da se ne radi o zarađivanju već kažu da, ako vrijeme posvete Reikiju manje ga mogu posvetiti plaćenom poslu a moraju od nečega živjeti.
Onda neka ne pokušavaju živjeti od prenošenja energije. Mogu imati plaćeni posao u nekoj drugoj aktivnosti za ekonomski se uzdržavati a Reiki prakticirati u slobodno vrijeme. To je stvar dobre volje. Ali također se događa da mnogi koji naplaćuju Reiki terapije ne očekuju samo uzdržavati se time već obogatiti se, jer imaju takve cijene koje više od očistiti auru, čiste džepove naivnih koji im padnu u ruke. Kao što je rekao sam Isus: „Dajte Bogu božje, a caru carevo“. Za materijalno se uzdržavati tražite materijalni posao a ne duhovni. Nemojte miješati novac s duhovnošću, jer ćete je uprljati. Zar vam duhovne vodilje naplate pomoć koju vam daju? Pa ako oni to ne čine, slijedite njihov primjer i ne činite to ni vi. A ako mislite da imate dozvolu za naplaćivati jer sposobnost dolazi od vas samih, to je ono što ćete imati. Moći ćete računati samo na svoju vlastitu energiju. Neka vam ovo bude jasno, „ne može se služiti Bogu i novcu u isto vrijeme“ ili prevedeno na aktualni jezik, ne može se služiti ljubavi i sebičnosti u isto vrijeme, jer su potpuno suprotni i nespojivi pojmovi.

Također ima onih koji kažu da se radi o razmjeni i da u zamjenu za energiju osoba treba dati nešto za uzvrat, bilo novac ili nešto drugo. Tada su to osobe koje ne poznaju ili ne žele poznavati bezuvjetnu ljubav, dati u zamjenu za ništa. Nisu dobri primjeri za slijediti, iako se nastoje prekriti duhovnošću. Ako se takve stvari ne uzmu u obzir, na kraju će se s pokretom duhovne obnove dogodit isto što se dogodilo s kršćanstvom, da se nekolicina sama uzdigne u glavne gospodare drugih i počnu kontrolirati i manipulirati učenja kako bi zadovoljili svoju žudnju za bogatstvom i moći.

Ali funkcionira li plaćeni Reiki ili ne?

Može funkcionirati, ali uvijek se postignu znatno slabiji rezultati nego kod onog koji se ne naplati. To ovisi o spremnosti terapeuta da pomogne. Kod većine postoji mješavina osjećaja, spremnosti da pomogne drugima i sebičnosti, želje za dobiti nešto za uzvrat. Dobro koje se postigne osjećajem gubi se zbog interesa. Neka vam bude jasno, sebičnost nije ljekovita jer traži dobiti prije nego dati. Osobe koje su predane sebičnosti ne mogu pomoći drugima jer jednostavno ne žele. Neka analiziraju, rade li nešto da bi pomogle drugima ili samo žele koristiti druge da bi uveličali sebe ili da bi zadovoljiti svoje materijalne potrebe ili očekivanja. Zašto mislite da je Isus bio tako dobar prenositelj energije i mogao postići tako dojmljivo snažne i brze rezultate koji su smatrani čudima? Zato što je on bio jedan duh koji je osjećao bezuvjetnu ljubav, a očitovanje te ljubavi u energetskom planu je energija visoke vibracije, koja ima moć liječenja fizičkih i duhovnih rana. Mnogi bi željeli biti u stanju uraditi što je radio Isus, ali im nedostaje ono bitno: voljeti bezuvjetno, odreći se sebičnosti, taštine, ponosa i oholosti. Želite činiti što je činio Isus? Onda prestanite tražiti nešto zauzvrat svaki put kada učinite nešto za druge. Da je Isus naplaćivao ono što je činio, jednostavno ne bi bio u stanju to dalje činiti, jer ne bi bio ni visoko razvijeno biće niti bi imao pomoć visoko razvijenih duhova.

Imaš li neko završno razmatranje o bolesti i o njenom značenju?

Da, bolest nije neizbježnost sudbine ni kazna od Boga, već je jedno sredstvo duhovnog razvoja. Stečene bolesti(u ovom životu) dolaze kao rezultat toga što osoba ne zna ili ne želi prihvatiti iskušenja koja treba živjeti u ovom utjelovljenju ili zbog toga što je potisnula svoju duhovnu nutrinu, ne djelujući niti živeći u skladu s osjećajima. U ovom slučaju, fizička bolest djeluje kao alarm bolesti nutrine koji nas potiče da se promijenimo. U slučaju urođenih ili karmičkih bolesti, njihovo porijeklo leži u radnjama učinjenima u drugim životima. To su iskušenja kojima se uklanjaju akumulirani dugovi, u jednom procesu u kojem duh na tijelo prenosi duhovne otrove koji ga sprječavaju da se uzdigne na višu razinu duhovnog razvoja.

Svi dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Duhovni zakoni – autor Vicent Guillem Primo