THE SPIRITUAL LAWS

Sve ovo mi je stvorilo puno pitanja koja bih želio da mi razjasniš. Najviše se odnose na emocije, osjećaje, različite manifestacije sebičnosti koje si predstavio(taština, ponos, oholost). Želio bih znati nešto više o njima.

Samo naprijed, pitaj.

Ranije si rekao da osjećaji i misli imaju različito porijeklo, te da sebičnost dolazi iz uma. Znači li to da je misliti po sebi loše?
Nipošto. Želio sam reći da trebate naučiti razlikovati ono što osjećate od onog što mislite, jer kroz um je kuda se duhu filtriraju sebične misli, koje vas na kraju zbunjuju. Razmišljanje samo po sebi nije loše, osim onda kada potiskuje osjećaje. Kada je misao u skladu s onim što osjećate tada je ona vrijedan instrument u službi osjećaja kako bi se osjećaj pretvorio u čin ljubavi. Problem vašeg svijeta je što ste naučeni misliti bez osjećaja a kada misao nije inspirirana osjećajem ona je u službi sebičnosti. Razvoj u ljubavi se također sastoji u učenju usklađivanja mišljenja s voljom osjećaja a ne s voljom sebičnosti.

Ne razumijem što želiš reći, možeš li mi dati primjer?

Svakako. Zamisli da vidiš jednu vrlo dragu osobu, da si ti muškarac a ona je žena i da se niste vidjeli već dugo vremena. Zbog osjećaja koje gajiš prema toj osobi, doživljavaš radost i imaš potrebu izraziti koliko ti je draga ta osoba, dajući joj zagrljaj. Međutim, zamisli da se nalaziš uz osobe koje imaju seksualne predrasude, koje ne prihvaćaju da između suprotnih spolova mogu postojati duboke prijateljske veze i koje bi vas kasnije kritizirale i klevetale. Pošto si svjestan ovog problema, promijeniš odluku i potisneš osjećaje, tako da kada vidiš dragu osobu pokažeš ravnodušnost zbog straha od onog što bi drugi mogli reći, te joj samo ispravno pružiš ruku.

U ovom slučaju je mišljenje, motivirano mentalnom analizom situacije, promijenilo osjećaj, tj. potisnulo ga je, budući je inicijalni osjećaj radosti nakon mentalnog razmatranja završio kao ravnodušnost. Ovo je jedan primjer kako misao potisne osjećaj.

Ali ja razumijem da u opisanoj situaciji također treba biti oprezan, jer dragu osobu možeš dovesti u nevolju ako je nepotrebno izložiš. Možeš naći pogodniji trenutak, u manje inkvizitorskom okruženju, da učiniš ono što osjećaš.

Zasigurno. Biti oprezan je vrlina. Razboritost treba koristiti za poštivanje slobodne volje drugih jer često naše mišljenje neće biti shvaćeno niti poštovano. No, moramo pokušati voditi računa da strah ne maskiramo opreznošću. Oprez ublažuje očitovanje osjećaja kada okolnosti nisu pogodne, ali ne uguši ih. Strah da. Ako strah zavlada osobom, ona potiskuje izražavanje osjećaja čak i u situacijama gdje nema stvarne opasnosti ili nepovoljne okolnosti, jer se strah zaduži već u umu pretvoriti prijetnju u stvarnost. Represija počinje u trenutku kada se osoba u donošenja odluka o svome životu, suzdrži zbog straha od reakcije drugih.

Odakle dolazi to mentalno uvjetovanje koje potiskuje osjećaje?

Jedan dio dolazi iz sebičnosti a drugi iz obrazovanja stečenog tijekom odrastanja, koje je u vašem svijetu vrlo represivno prema osjećajima. Dugo vremena je vaš način odgoja naglašavao razvoj uma, a um koristio za sprječavanje razvoja osjećaja. Djeca dođu na ovaj svijet širom otvoreni da se pokažu onakvima kakvi su, s velikim potencijalom da osjećaju i izražavaju svoje osjećaje. Ali već od ranog djetinjstva su uvjetovani da iskuse vezanost umjesto ljubavi, da potisnu osjećaje, radost, spontanost i da se osjećaju krivima svaki put kada osjete malo sreće. Čemu su generacijama učili djecu? Učili su ih da je dobro dijete ono koje je poslušno, rob volje roditelja, nastavnika, odraslih, društvenih pravila i konvencija ophođenja.

Koliko je puta djetetu, kada upita zašto mora učiniti nešto što ne razumije, odgovoreno: „zato što sam ja tako rekao, ja sam ti otac“? A ako su roditelji ogorčeni, onda i dijete mora nositi tu gorčinu. Mnogo naredbi, mnogo krutosti a premalo slobode. Loše je sve ono što učini bez pitanja roditelja ili drugih odraslih osoba. Loše je kad se smije, loše kad plače, loše je kad govori ili kad šuti ako mu roditelji to nisu dozvolili. „Samo ćeš se družiti s onima s kojima ti ja kažem, voljeti koje ja kažem, raditi što ti ja kažem. To je za tvoje dobro“ kažu. U jako religioznim društvima, sve je grijeh. Grijeh je pokazati bilo koji izraz radosti, ljubavi, kao zagrljaj ili poljubac. U svemu tome se uvijek vidi nešto grešno, nepristojno, mračno, vražje a time učine da se osoba osjeća krivom što je sretna. Žrtva postane zlostavljač, nedužni postane krivac. Stoga dijete zaključi da je suzbijanje osjećaja jedini način da manje pati. Nauči svijetu dati jednu sliku onoga što drugi od njega žele ali zapravo ima malo veze s njegovim vlastitim ja. I događa se da je uvjetovanje tako jako, pretvaranje je tako kontinuirano, da kada dosegne odraslu dob vjeruje da je ono što se pretvara biti.

Kada odrastu, većina djece dođe do nesvjesnog zaključka da ne mogu biti voljeni takvi kakvi su već da uvijek moraju nečim zaslužiti da bi dobili malo ljubavi. To jest, uči ih se vjerovati u vezanost, u lažnu ljubav, posesivnu, uvjetovanu, prisilnu, iz interesa a time se odreknu bezuvjetne, slobodne i spontane ljubavi. Rezultat toga je da malo ljudi vjeruje u ljubav ili živi u ljubavi, malo ih je koji dožive bar malo sreće koja iz ljubavi proizlazi. A u nedostatku ljubavi, sebičnost se u svim svojim izrazima neobuzdano širi. Naći ćete malo zločinaca vašeg svijeta koji su kao djeca bili voljeni. Ako postoji zapovijed koja kaže „poštivat ćeš svoju majku i oca“ zašto ne postoji druga koja kaže „poštivat ćeš svoju djecu“? Mnoga zla vašeg svijeta bi se riješila voleći djecu, jer djeca još uvijek nisu na osjećaje stavila oklope. Voljeli bi i dali bi se voljeti. Volite vašu djecu tijekom jedne generacije i vaš svijet će se za manje od jednog stoljeća pretvoriti u raj.

Ovim želiš reći da neki ljudi suzbijaju osjećaje i pred drugima se pretvaraju da su hladni i bezosjećajni iako poznaju osjećaje i sposobni su voljeti?
Tako je. Mnogi ljudi su naizgled hladni jer se boje da će patiti ako njihova slabost, a to je nedostatak ljubavi, bude otkrivena. Zato se poput srednjovjekovnih vitezova prekriju oklopom. Na taj način pate jer ne žele patiti. Pate jer izbjegavaju osjećati ono što je osobi potrebno da bi bila sretna, voljeti i biti voljena. Zašto misliš da ima toliko ljudi koji se boje samoće? Jer se u stvarnosti boje suočiti sami sa sobom, strah ih je otkriti veliku istinu: „Prazan sam“. To je razlog zašto ljudi bježe od sebe, uzimajući utočište u materijalnim objektima i mentalnim zavrzlamama ili užicima koji im hiper-stimuliraju um da bi tako imali izgovor za nikada ne pronaći pravi odgovor, dozvole da im um priča toliko i tako glasno da zašuti glas osjećaja.

Ali nemoguće je zauvijek ušutkati glas savjesti i u nekom trenutku um zašuti ili se zbog nekog nepredviđenog ili traumatičnog događaja blokira i unutarnji glas ponovno počne vapiti: „Prazan sam. Prazan sam jer ne osjećam. Jer ja nisam takav kakvim se predstavljam biti. Ja sam samo jedno pročelje, izgled. Odbio sam biti ja, jedno biće koje želi voljeti i potrebno mu je biti voljen, i nesretan sam zbog toga“. Kada duh postane svjestan stvarnosti to za njega može biti bolno i šokantno. U takvom trenutku mnogi traže način kojim bi opravdali svoje ponašanje u vezi poništavanja svojih emocionalnih potreba, pogrešno vjerujući da će manje patiti i da će se sve vratiti u normalno stanje ako se pretvaraju da sve to ne postoji.

„Kako se život loše ponio prema meni! S kakvim lošim osobama je mene dopalo živjeti! Ni roditelji me nisu voljeli! Zašto bih ja trebao biti bolji?“ kažu si. A gnjev, ljutnja, nepovjerenje, tuga i usamljenost ih izjeda iznutra. A ako imaju djecu, osvete se na njima za sve svoje frustracije „neka nauče što je život“ kažu si, pokušavajući se opravdati, jer djeca su slaba i ne mogu se oduprijeti maltretiranju. A onda vijak osjećaja opet napravi novi okret prema ravnodušnosti.

Nije li razumljivo da netko tko je u životu mnogo pretrpio dođe do zaključka da ništa nije vrijedno truda?
Istina je da život može biti težak i da će onaj koji odluči boriti se za osjećaje imati mnogo prepreka zbog nerazumijevanja drugih a to će mu uzrokovati patnju. No, to će biti vanjska patnja uzrokovana okolnostima, koja se isplati ako osoba unatoč svemu uspije osjećati i voljeti. Ali patiti da bi izbjegli osjećaje je unutarnja patnja koju si sami uzrokujemo i beskorisna je jer ne služi napredovanju u osjećajima i u ljubavi. Uz to može uzrokovati još više patnje i boli jer kada je osoba u takvom stanju osjeća da s opravdanjem može uzrokovati bol drugima, ne razmišljajući o šteti koju može nanijeti.

Ali kada je netko navikao živjeti u bolu, bol se doima kao nešto najnormalnije. Mnogi će se upitati: „Jesam li u stanju prevladati bol, jesam li u stanju voljeti?“
A ja se pitam, hoće li netko reći: „Gle, svu ovu patnju koju sam preživio, ne želim je više. Ni za mene niti za druge. Već sam naučio nešto o životu. Sve ono što su mi učinili i zbog čega sam patio, ja ću nastojati ne učiniti drugima. Svu ljubav koju sam trebao od svojih roditelja a koju nisam dobio, dat ću ja svojoj djeci, svojim bližnjima, svima koji se pojave u mom životu.“ I samom voljom za promjenom i snagom osjećaja, život će dati nagli okret i prekinuti sve veze mržnje. A matica koja je bila čvrsto pritegnuta počet će labaviti, odvijat će se polako od vijka ravnodušnosti dok se na kraju potpuno ne oslobodi. A kad bi svi oni koji žive u bolu i nedostatku ljubavi odlučili uraditi isto, svijet bi se promijenio u jednoj generaciji; generaciji djece koju su voljeli njihovi roditelji, djece koja si nisu stavila štitove kako bi spriječili da im nanesu štetu, djece koja se nisu bojala voljeti jer su bili odgojeni u ljubavi.

Kao što sam već rekao, sposobnost za voljeti je urođena kvaliteta duha. Stoga, svi je imamo. Samo je moramo otkriti i razvijati. Vjerujte da je to tako i bit će. I ponovit ću, ne radi se samo o ljubavi prema drugima, treba početi od ljubavi prema samom sebi.

Ali, što je to voljeti samog sebe?

Već sam rekao. Voljeti samog sebe je prepoznati svoje emocionalne potrebe, osjećaje i razvijati ih tako da budu pokretač našeg života.

Onda je dobro voljeti samog sebe?

Naravno da je. Da bi osjećali sreću potrebno je samopoštovanje. Opet ponavljam: ono čega se trebate osloboditi je sebičnost a ne ljubav. Ako ne voliš sebe, gdje ćeš naći neophodnu snagu i volju za voljeti druge? Živjeti, a ne osjećati, je isto što i biti mrtav. Zato mnogi ljudi koji žive bez osjećaja žele umrijeti jer imaju lažnu nadu da će njihovo mučenje prestati kada umru i tako oni sami počnu proces samouništenja svog tijela koji zovete bolest. Mnoge bolesti nastaju zbog toga što osoba nije u stanju voljeti se. Osobe s vrlo niskim stupnjem samopoštovanja imaju veću vjerojatnost imati bolest imunološkog sustava, kao što je leukemija, limfoma i autoimune bolesti. Ove posljednje, autoimune bolesti imaju veze sa ukorijenjenim osjećajem krivnje. Te osobe su tako deprimirane da se teško mogu dati drugima. Najprije trebaju riješiti vlastiti nedostatak samopoštovanja.

Koje korake trebamo poduzeti da bismo mogli voljeti sebe?

Prvo, prepoznati svoje emocionalne potrebe, svoje osjećaje i dozvoliti im da izađu na površinu kako biste postali svjesni njihovog postojanja. Drugim riječima, prestati ih suzbijati i početi ih razvijati kako bi postali razlog vašeg življenja. Drugo, u trenutku djelovanja, radite prema onom što osjećate, a ne prema onom što mislite, ne prema onom što su vas učili da je ispravno ako je to protivno onom što osjećate. Ne dozvolite da vaše misli, koje su uvjetovane mnoštvom razloga, uguše vaše osjećaje.

Mnogi se ljudi pitaju, vrijedi li napraviti taj korak?

Uvjeravam vas da vrijedi, jer u mjeri u kojoj djelujete sukladno vašim osjećajima počet ćete doživljavati dio onoga što je istinska sreća, unutarnja sreća, koju samo ljubav može dati. Također ćete kroz to evoluirati i duhovno. Nikad se nemojte odreći svojih osjećaja, jer su oni jedino za što vrijedi boriti se i živjeti. Početak je najteži, jer matica vijka može biti jako zategnuta. Bit će potrebno uložiti mnogo snage i volje, dok matica ne počne popuštati, ali poslije će put biti lakši i osjećaji koje ćete doživljavati ispunit će vas (Da, ljubavlju!) kao što nikad prije niste osjećali i to će vam dati snagu da nastavite tim putem.

A što trebamo učiniti kako bismo uspjeli voljeti druge?

Nastojte vidjeti druge kao same sebe. Budite svjesni da su vam braća, iste biti i sa istim unutarnjim potrebama kao što su vaše. Svi imamo iste sposobnosti, a da bismo bili sretni svima nam je potrebno voljeti i da budemo voljeni u potpunoj slobodi. Ako sam ja nakon dugog pješačenja ispod sunca pravde žedan, zar ne bi bilo tko u istim okolnostima osjećao sličnu potrebu za piti kao što je moja? S ljubavi se događa isto kao s vodom. Svi patimo kada smo lišeni ljubavi a svi se utješimo kada nam se ljubav da. Stoga, ako primijetimo da je netko žedan osjećaja, dajmo mu da pije ljubav, isto kao što su nama drugi dali piti ljubavi kad smo je bili žedni.

Ali ako unatoč našim dobrim namjerama prema drugima, zauzvrat primimo nezahvalnost, prezir i ismijavanje?
Kada vas netko povrijedi shvatite da je to zbog nedostatka razvoja u ljubavi i da takvu okolnost trebamo iskoristiti za naš napredak, jer ako probudi nešto negativno u nama to je sigurno zato što je još uvijek tu i trebamo ga nastojati ukloniti. Kao što sam rekao, dok se ljubav ne da bezuvjetno, ne možemo smatrati posao završenim, a onaj tko ne zna prihvatiti nezahvalnost još uvijek nije stigao na cilj, jer na neki način još uvijek očekuje nešto u zamjenu za ono što daje.

A netko će reći :“Jao! Kako je to teško, jer ako ja odlučim promijeniti se, a ostali ostanu isti, koliko ću udaraca primiti? Ne znam vrijedi li truda.“
A ja pitam, nije li bolje da ti pokušaju dati udarce koje ti možeš nastojati izbjeći, nego da udaraš samog sebe jer ljudi koji žive u ravnodušnosti sami sebe ranjavaju i sprječavaju da im se bilo tko približi i voli ih.

To što kažeš ima smisla. Međutim, i dalje mi naviru sumnje.

Izloži ih slobodno.

Ranije si naglasio koliko je važno ne suzbijati osjećaje, da ih trebamo izraziti. No, s druge strane govoriš da je važno uzeti u obzir emocionalne potrebe i osjećaje drugih. I ovdje pitam: Ne postoje li negativni osjećaji kao mržnja, ljutnja, bijes, srdžba a takvi osjećaji mogu nauditi drugima ako ih izrazimo? Kako se mogu izraziti osjećaji, a ne nauditi drugima u isto vrijeme? Zar ta dva čina nisu proturječna?

Na način na koji si ti to razmotrio, proturječno je. Opet je potrebno razjasniti pojmove kako bismo izbjegli stvaranje zbrke zbog pitanja neadekvatnosti jezika, koji koristi istu riječ za definirati stvari koje su potpuno suprotne. Kada sam rekao da se trebamo prepustiti osjećajima odnosio sam se na osjećaje koji se rađaju iz ljubavi, koje trebamo zvati ljubavni osjećaji da bismo ih razlikovali, a oni su uvijek pozitivni. Oni koji se rađaju iz sebičnosti ili iz borbe između ljubavi i sebičnosti, oni koje zovemo negativnim ili ego-osjećajima su nešto drugo, zbog čega ih trebamo tretirati drukčije(govorit ćemo o tome kasnije). Naravno, trebamo izbjegavati prepuštati se tim osjećajima jer mogu nanijeti mnogo štete drugima. Iako ni potisnuti ih ne vodi ničemu, samo nas povrijede iznutra.

Možeš li navesti neke od tih ego–osjećaja?
Neke smo već spomenuli kada smo govorili o taštini, ponosu i oholosti, jer su to manifestacije sebičnosti. Ali sada ćemo ih razmatrati detaljnije, osobito one koji su složeniji i teže ih je razumjeti, kao što je vezanost.
Ovi su najvažniji:

1. a)  Škrtost, pohlepa, razvratnost, mržnja, agresivnost, zavist.
2. b)  Vezanost, duhovna pohlepa, ljubomora, bijes, srdžba, nemoć, požuda, krivnja, strah, tuga.

Sve ovo me podsjeća na sedam smrtnih grijeha, imaju li kakve veze s tim?
Nisu to grijesi već manifestacije sebičnosti, iako je istina da osoba može počiniti mnoga djela protiv zakona ljubavi i slobodne volje, koja poslije mora ispraviti, ako se dozvoli povesti tim osjećajima.

Zašto si ih podijelio u dvije skupine?

Prvi su najprimitivnija očitovanja sebičnosti. U drugoj grupi, iako su također očitovanja sebičnosti, postoji dodatna komponenta, a to je da se podrazumijeva bolje poznavanje osjećaja.

Da bih dobio bolju ideju možeš li definirati svaki od tih ego–osjećaja? Da. Počet ćemo od škrtosti i vezanosti. Analizirat ćemo ih zajedno, jer kao što ćemo vidjeti vezanost je napredni oblik škrtosti.

ŠKRTOST–VEZANOST
Škrtost je pretjerana želja za akumuliranjem materijalnih dobara. Škrta je osoba koja materijalno gledajući ima mnogo za ponuditi ali odbija dijeliti s drugima ono što smatra svojim. Kada duh napreduje u poznavanju osjećaja ali je još uvijek nesposoban dijeliti s drugima, materijalna škrtost se pretvori u duhovnu škrtost. Duhovna škrtost je vezanost, poteškoće u dijeljenju ljubavi osoba koje pogrešno smatra svojim vlasništvom, na primjer, djece, partnera itd. Onaj koji pati od vezanosti želi voljeti samo nekolicinu i obično zahtijeva da i drugi učine isto. Mnogi ljudi pogrešno vjeruju da vole, kažu da puno pate jer vole jako, kada je patnja od vezanosti i zbog vezanosti ono što zaista osjećaju. Tek kada duh postigne napredak u razvoju on počne prepoznavati razliku između ljubavi i vezanosti.

Možeš li mi objasniti razliku između ljubavi i vezanosti?

Da. Kada netko voli, on nastoji poštivati slobodnu volju drugog i svoju vlastitu. Pokuša učiniti sve što je moguće da voljena osoba bude slobodna i sretna, čak i ako to znači odreći se da bude s tom osobom. Osoba koja osjeća vezanost više misli na zadovoljavanje svoje sebičnosti nego na dobrobit voljene osobe. Zbog toga ima tendenciju narušavati slobodu volje osobe koju navodno voli, zadržavajući je uz sebe protiv njene volje ili prinudom je siliti da čini ono što ne želi, maksimalno ometajući odnose s drugim bićima koje smatra konkurencijom. Onaj tko istinski voli nije posesivan s osobom koju voli, niti mu smeta ako voljena osoba također voli i druge osobe. Može se dogoditi da vezanost prođe, ali istinita ljubav, autentična ljubav se ne troši. Ako volimo stalno rastući broj osoba ne znači da nekoga manje volimo. Vezanost nas čini vjerovati da je tako, da je nama oduzeto ono što se drugima daje. Onaj koji osjeća vezanost traži, zahtijeva, sili osjećaje. Uvijek očekuje nešto u zamjenu za ono što čini. Zahtijeva primati ali daje samo iz interesa i pod uvjetom da mu se najprije da ono što je zahtijevao. Iz vezanosti se također može povrijediti vlastita sloboda volje i prisilno činiti ono što se ne osjeća. Onaj koji osjeća istinsku ljubav, voli bezuvjetno i daje slobodu osjećajima. On ne obvezuje, ne prisiljava, ne zahtijeva ništa zauzvrat od osobe koju voli.

Dobro bi mi došao jedan primjer da mi pojasni razlike.

Dobro. Zamisli da se sretnu dvije osobe koje kažu da vole ptice. Prva ih drži smještene u lijepim pozlaćenim krletkama u klimatiziranoj prostoriji. Daje im visokokvalitetnu hranu i izvorsku vodu i nosi ih redovito veterinaru. Druga osoba jednostavno nosi hranu pticama u parku, miluje ih kada dolete i brine se o njima kada su ozlijeđene i ne mogu letjeti.
Prva osoba kaže: „ Kako ja volim moje ptice! Trošim čitavo bogatstvo na njih, da imaju sve pogodnosti koje ne bi imale da žive u divljini! Ali mi traju tako kratko! Uvijek su bolesne i ma koliko trošio na lijekove i veterinare, one umiru prerano. Koliko mi patnje izazivaju! Što da radim?“

Druga osoba mu kaže: „Ptice o kojima se ja brinem nisu moje. Nisu zatvorene u kavezu nego žive na slobodi. Sretan sam jer znam da nisu rešetkama krletki prisiljene biti sa mnom, već su tu zato što su to slobodno izabrale. Sretan sam jer ih vidim da žive onako kako žele, leteći u slobodi. Vaše ptice, prijatelju moj, umiru od tuge jer nisu slobodne. Otvori krletke kako bi mogle letjeti u slobodi i živjet će jer će biti slobodne, jer će biti sretne.“

Prvi odgovori: „Ako otvorim krletku pobjeći će i neću ih više vidjeti!“ Drugi kaže: „Ako pobjegnu, to je zato što su bile zadržane protiv svoje volje i udaljit će se od onog što je za njih bio život u ropstvu. Moje ptice ne bježe od mene, jer znaju da su slobodne ići i doći kad žele. Naprotiv. Kada me vide da dolazim u park, okupe se odmah oko mene i salijeću me.“
Prvi kaže: „To što vi imate je ono što ja želim. Da me moje ptice vole.“ Drugi mu kaže: „To što vi želite nikada nećete dobiti silom. Pogodnostima ste im pokušali nadoknaditi ono za čim najviše žude: letjeti u slobodi. Ako ih stvarno volite, pustite ih da svoj život žive u slobodi.“

Koji od njih voli a koji osjeća vezanost?

Osjeća vezanost onaj koji želi imati ptice u kavezu. Osjeća ljubav onaj koji želi ptice na slobodi.

Možeš li mi dati jedan primjer kako se kroz vezanost krši slobodna volje druge osobe ?
Da. Postoji vezanost kod jedne majke koja uz sebe zadržava svoju djecu iako su već stariji i iz različitih razloga žele biti neovisni, bilo zato što su pronašli partnera ili žele studirati ili raditi daleko od roditeljskog doma itd. Majka koja osjeća vezanost nastojat će nametnuti djeci njenu potrebu da bude uz njih, bez poštivanja njihove želje da žive samostalni život te ako ne uspije zadržati ih, osjećat će se emocionalno povrijeđena a čak zbog toga može reći da je djeca ne vole, nastojeći time izazvati im osjećaj krivnje i ponovno ih time pokušati zadržati uz sebe. Postoji vezanost kod roditelja koji zahtijeva od djece da se bave ovim ili onim zanimanjem, da studiraju ovo ili ono, a ako ne žele prijeti im se koje čime. Postoji vezanost kod mladića koji djevojci govori kako se treba oblačiti, kada može izlaziti a kada biti kod kuće, s kim se može ili ne može družiti. Ta lažna ljubav, posesivna vezanost je slična lancima ili kavezu koji zarobljava predmet vezanosti, pretvarajući u tamničara onog koji dozvoli da ga takvi osjećaji ponesu jer isto kao osoba koja je držala ptice u kavezu i koja pati od vezanosti, ne živi niti drugima da živjeti.

Logično mi je to što kažeš da se vezanošću može kršiti sloboda volje drugih, ali me iznenađuje kad kažeš da vezanošću osoba krši svoju vlastitu slobodu volje. Možeš li mi dati primjer kako se krši vlastita sloboda volje kada osoba osjeća vezanost?

Da. Na primjer, kada se ista majka iz prethodnog primjera sputava uraditi nešto za što osjeća potrebu, kao na primjer, posvetiti malo vremena brizi o osoba van obitelji, jer vjeruje da bi time zanemarila svoju obitelj, djecu, muža itd. Ako osoba ne prevlada vezanost osjećat će se krivom kada se posveti nečemu što je duhovno može ispuniti pa čak i suzdržavati se od takvih aktivnosti zbog tog istog osjećaja krivnje.

Ovo posljednje me malo čudi, jer obično one koji su privrženi svojoj obitelji smatraju nježnim osobama, punim ljubavi.
Da, zato što je u vašoj kulturi vezanost vrlo duboko ukorijenjena i često se pogrešno zamijeni s ljubavlju. Zbog obrazovanja koje su primili, mnogi ljudi je imaju tako ukorijenjenu da se čini kao dio njihove osobnosti. Učine da se žena osjeća krivom ako sve svoje vrijeme ne posveti mužu, djeci i poslu a ako posveti vrijeme osobama izvan obitelji izložena je tome da bude predmet ogovaranja od strane čak i pripadnika vlastite obitelji koji kažu da brinu za njezino dobro. Nastojat će da se osjeća krivom komentarima poput „voliš više te ljude nego svoju vlastitu obitelj“, ili „Gdje se to gubiš? Tvoje mjesto je ovdje, s tvojima“, ili „Što će misliti o tebi!“. Iako, tradicionalno muškarac ima veću slobodu, ni on nije oslobođen osjećaja vezanosti niti toga da ga drugi krive kroz vezanost, kada posvećuje vrijeme pomaganju drugim osobama koje nisu iz njegove obitelji, ni kruga prijatelja, niti su pripadnici njegovog naroda ili kulture, osobito ako od toga nema nikakvu ekonomsku korist.

Ali ja bih rekao da tu također postoji ljubav kada se osoba posvećuje obitelji, nije li tako?
Naravno. Jedna stvar ne uklanja drugu. Već sam rekao i ponavljam: istinska ljubav se ne troši. Može se voljeti svaki put više osoba a da se zbog toga ne voli manje vlastita obitelj. No, uz veću sposobnost osjećanja ljubavi, veća je predanost većem broju ljudi i između većeg broja treba podijeliti raspoloživo vrijeme. Osobe koje osjećaju vezanost to mogu doživjeti kao da ih se manje voli, ali nije tako.

Što se događa s obitelji kada osoba odluči promijeniti se? Ne zanemari li svoje kada počne provoditi vrijeme pomažući drugima?
Gledaj, jedna od najvećih prepreka koje će imati netko tko se želi promijeniti i upoznati nove ljude, da bi razgovarao o svojim duhovnim potrebama, je ta da ga vlastito okruženje neće razumjeti i igrat će se s njegovim osjećajem krivnje zbog zanemarivanja obiteljskih obveza. Obratite pozornost i vidjet ćete da se jedna osoba ne osjeća kao da zanemaruje obitelj kada želi jednom tjedno ići vidjeti nogometnu utakmicu, koja traje dva sata i košta novac ili u noćni klub ili bar. Međutim, ako ista osoba dva sata tjedno ide razgovarati o svojoj duhovnosti, da bi pomogla sebi ili drugima postavi joj se tisuću i jedan prigovor i osjeća se krivom vjerujući da je zbog svoje aktivnosti zanemarila obitelj. Za to je kriva vezanost ili drugim riječima nesposobnost dijeljenja s drugima. Vezanost nije ljubav i ako ne savladate tu prepreku stagnirat ćete u razvoju.

Može li tako obitelj biti prepreka za duhovni napredak?

Ne. Prepreka duhovnom razvoju je nedostatak razumijevanja duhova koji ne žele napredovati i ne dozvoljavaju napredak drugih a ujedno upotrebljavaju sva raspoloživa sredstva da bi spriječili napredak čak i onih koji su im u krvnom srodstvu kao što je obitelj. Za one koji žive u obitelji koja ih razumije, obitelj je potpora za duhovni rast i razvoj. No zbog slabog razvoja zemaljskog čovječanstva, u manjini su oni koji su spremni početi duhovno buđenje. Osim toga, iako u jednoj obitelji ima nekoliko srodnih duša spremnih boriti se za duhovni napredak, vrlo je teško da se njihovo buđenje dogodi istodobno. Dakle, prvom će biti najteže, ali on će utrti put drugima. Sam se Isus morao suočiti s istim problemima, s nerazumijevanjem vlastite obitelji zbog vezanosti. Prigovarali su mu da je zanemario svoje obiteljske obveze kada se posvetio duhovnim potrebama, jer nisu razumjeli. Govorili su mu čak da je neuravnotežen i nastojali su da se osjeća krivim, a još više kada je Josip preminuo i on se morao brinuti o uzdržavanju brojne obitelji. Nije ih zapostavio, i brinuo je o majci i braći sve dok se nisu mogli sami brinuti o sebi. Ali njegova je misija bila većeg opsega, s cijelom ljudskom obitelji. Ovaj nedostatak razumijevanja obitelji koju je Isus doživio ogleda se u ovom citatu iz evanđelja. „Tada je Isus rekao: Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu“.

Ali zar je neophodno odreći se obitelji da bismo voljeli bezuvjetno?

Kako možeš pomisliti da duhovni svijet od osobe zahtijeva da se odrekne obitelji, kad se upravo u duhovnom svijetu stvorila obitelj kao način stimuliranja duhovih prvih osjećaja. Ljubav između partnera i ljubav između roditelja i djece su prvi osjećaji koje duh upozna, a oni se razvijaju iz nagona razmnožavanja i roditeljske zaštite potomstva. Jedino što vam želim reći je, da je za napredak u ljubavi potrebno biti otvoren i naučiti dijeliti, proširiti koncept obitelji, smatrajući sva duhovna bića njenim dijelom. Pogledajte: nemoguće je da u čovječanstvu postoji jedno pravo bratstvo ako se uspostave kategorije kada je riječ o ljubavi: najprije moja obitelj, najprije moje mjesto, najprije moj narod, najprije moja rasa, kultura i religija. A ako nešto preostane, to je za druge. To je jedan oblik maskirane sebičnosti, jer ono što se da uvijek je u zamjenu za nešto a ne bez očekivanja nečega za uzvrat. Stoga se prilikom davanja postavi jedna ljestvica koja na prvo mjesto stavlja one koji nam mogu dati više, na drugo one koji nam mogu dati manje a izostavi one koji nam ne mogu dati ništa. Ovo sebično ponašanje krši zakon ljubavi, ma koliko da postoje oni koji pokušavaju opravdati solidarnost samo s „pretplaćenima“. Kada nekog isključiš iz prava na solidarnost, ta riječ gubi smisao. Primjer kako daleko može doći ova vrsta kolektivne sebičnosti je nacizam, koji je propovijedao neku navodnu solidarnost rase, koja se stvarala na račun suzbijanja i uklanjanja prava drugih rasa, uvjerenja i slobodne volje pojedinca.

Rekao si da vezanost postoji u fazi taštine a također u fazi oholosti. Doima se kao jedan ego–osjećaj kojeg je prilično teško pobijediti.
Tako je. Vezanost se javi u fazi taštine a ne savlada se do kraja faze oholosti.

Dakle, što se vezanosti tiče, nema napretka u smislu duhovnog razvoja od faze taštine, kroz fazu ponosa do faze oholosti?
Naravno da postoji. No, napredak je uvijek postupan. Vezanost nije istog intenziteta, niti se hrani na isti način u taštom, ponositom ili oholom duhu. Kod taštog je vezanost mnogo intenzivnija, manje poštuje slobodnu volju drugih zbog slabog razvoja osjećaja a hrani se svojom željom da bude zadovoljen i zbrinut i svojom nesposobnošću da samostalno napreduje. U fazi ponosa i oholosti vezanost je manje snažna, jer je postupno zamijenjena ljubavlju(postoji jedna mješavina ljubavi i vezanosti) a hrani se strahom da neće biti voljen ili strahom od gubitka voljene osobe.

Kako prevladati škrtost i vezanost?

Suprotna škrtosti je velikodušnost, što znači da je potrebno razvijati velikodušnost kako bi savladali škrtost, kako materijalnu tako i duhovnu. Škrtost i vezanost se prevladaju dijeleći s drugima ono što imamo, materijalno i duhovno.

POHLEPA – DUHOVNA POHLEPA/“APSORBANCIJA“

Pohlepa je pretjerana želja za posjedovanjem sve više dobara(materijalnih ili bilo koje druge vrste), iako se time šteti drugima. Pohlepan je onaj koji nikad nije zadovoljan s onim što ima i uvijek želi ono što nema, također i ono što drugi imaju i ne zaustavlja se dok to ne dobije. Pohlepni su rasipni duhovi jer ne cijene ono što imaju i zavidni su jer uvijek žele imati ono što imaju drugi. Kada duh prijeđe iz prve faze primarne taštine u naprednu taštinu, materijalna pohlepa se transformira u duhovnu pohlepu ili “apsorbanciju”. Ponašanje nazivamo „apsorbancija“ kada osoba radi svog zadovoljstva svjesno ili nesvjesno nastoji privući na sebe pozornost drugih, manipulirajući njihove osjećaje kako bi joj posvetili što više vremena, bez obzira hoće li na taj način kršiti ili siliti slobodnu volju osoba koje želi apsorbirati. Zbog toga, osoba kojom dominira „apsorbancija“ teško poštuje druge, jer obično misli samo na sebe. Takva osoba traži pozornost pod svaku cijenu i često izigrava žrtvu kako bi postigla ono što želi. „Apsorbancija“ je vrlo povezana s vezanošću i česti je slučaj da se u jednoj osobi u isto vrijeme nađu oba oblika sebičnosti sličnog intenziteta, tj. tko pati od vezanosti obično je i „apsorbentan“. Ljubomora je često mješavina vezanosti i apsorbancije/duhovne pohlepe. U pohlepno-apsorbentne osobe se često probudi zavist ili osjećaj netrpeljivosti prema osobama koje imaju ono što ona želi a ne posjeduje. Taj predmet želje može biti materijalne prirode u pohlepnog i duhovne u „apsorbentnog“/duhovno pohlepnog.

Tada je pogrešno tražiti da nam netko posveti pozornost kada nam je potrebno ljubavi, jer time možemo biti duhovno pohlepni?
Naprotiv. Svima nam je potrebno da smo voljeni. Dobro je to priznati i tražiti što nam je potrebno, jer je to jedan od načina izražavanja naših osjećaja.

Dakle, gdje je granica između samo tražiti da nas vole i biti „apsorbentan“?
Kada se zatraži na otvoren način, bez prisiljavanja, bez varanja i bez manipuliranja to nije „apsorbancija“. „Apsorbentna“ duhovno pohlepna osoba prisiljava, vara, manipulira i konačno krši slobodnu volju drugih. Osim toga, često se događa da takva osoba ne traži ljubav već ugađanje. Ljubav se mora dati slobodno, a ako nije tako onda nije ljubav već obaveza. Stoga je pogrešno od nekoga zahtijevati da nas voli samo zato što vjerujemo da nas treba voljeti i posvetiti nam pozornost, jer je član obitelji ili je bliska osoba i obavezna je voljeti nas.

Kako „apsorbancija“/duhovna pohlepa evoluira u kontekstu duhovnog razvoja?
Slično kao i vezanost. Kao što sam rekao, „apsorbancija“ se javlja u odmakloj fazi taštine kao jedan izdanak pohlepe a ne prevlada se u potpunosti do kraja faze oholosti. U mjeri u kojoj duh stječe veću sposobnost da osjeća prisutnost ljubav, više se puni vlastitim osjećajima postajući sve manje emocionalno ovisan o drugima. Pred rastom emocionalne velikodušnosti duhovna pohlepa malo po malo gubi snagu. U fazama ponosa i oholosti ona se progresivno smanjuje.

AGRESIVNOST(mržnja, kivnost, bijes, ljutnja, nemoć, krivnja)

Pod pojam agresivnost uključujemo sve one ego-osjećaje koji se odnose na poticaj za nauditi, nanijeti štetu, može biti drugima ili samom sebi kao što su mržnja, kivnost, bijes, ljutnja, nemoć, krivnja.
Agresivnost se obično budi motivirana vanjskim poticajem koji može biti jedna okolnost koju osoba shvaća kao napad na sebe ili prepreka koja joj onemogućuje ispunjenje njenih želja i težnji. Agresivnost je degeneracija nagona preživljavanja. Agresivnost može biti manifestacija bilo kojeg nedostatka ali razlog zbog kojeg se probudi je različit za svakog od njih. Kod taštog, agresivnost se pojavi kada ovaj pokušava privući pozornost ili biti u središtu pozornosti a u tome ne uspijeva, kada želi da mu se ugodi u nekoj želji a ne osjeća se zadovoljen ili kada neuspješno pokušava slomiti nečiju volju. On tada pribjegne agresiji kao načinu nametanja drugima onog što želi. Kod ponositog i oholog duha agresivnost se obično probudi samo u izvjesnim trenucima ali s epizodama koje mogu biti više nasilne. Ona se aktivira kada im se ne da za pravo u nečemu u što su uvjereni, kada se osjećaju nemoćni riješiti neku situaciju onako kako bi željeli, kada se ustežu izraziti što osjećaju ili kada se osjećaju povrijeđeni u osjećajima. U tim napadima ljutnje mogu nauditi više nego tašti jer imaju tendenciju akumulirati napetost a kada nad sobom izgube kontrolu mogu iznenada eksplodirati. Možete usporediti razliku agresivnosti taštog i ponositoga s onom kod lava i nosoroga, respektivno. Lav je po prirodi agresivan, pošto je mesožder i hrani se mesom drugih životinja, što znači da mu je agresivnost urođena. Ta agresivnost je kao kod taštog. Međutim, nosorog je biljojed i obično ne koristi nasilje, jer ne mora loviti da bi se hranio. Napast će samo u specifičnim trenucima kada osjeća prijetnju ili je povrijeđen. Takva je agresivnost kod ponositoga. Agresivnost ohologa je slična onoj kod ponositoga samo s jednom razlikom u stupnju, jer je ohologa teže povrijediti u njegovim osjećajima. Stoga je također teže da mu se iz tog razloga probudi agresivnost ali ako se probudi može biti mnogo destruktivnija od drugih.

Unutar agresivnosti možemo razlikovati različite varijante, svaka od njih sa svojim posebnim nijansama, od mržnje do krivnje preko kivnosti, bijesa, ljutnje i nemoći.

Mržnja je intenzivna i trajna agresivnost usmjerena prema drugim bićima. To je najprimitivniji i najopasniji ego-osjećaj koji postoji, najviše je štetan i najudaljeniji je od ljubavi. To je maksimalni osjećaj nejedinstva, odbojnosti prema drugim stvorenjima. Mržnja je tipična kod primitivnih bića, manje naprednih u učenju ljubavi. Onaj tko mrzi, nazovimo ga „mrzilac“, uvijek vjeruje da je njegova mržnja opravdana i da je može kontrolirati ali na kraju mrzi sve više i više ljudi i zasije neslogu među onima koji su mu u blizini. Osobe koje se prepuste osjećaju mržnje su nasilne, nepravedne, fanatične, nemilosrdne i uništavaju sve što dodirnu. Pošto ih „normalni“ ljudi izbjegavaju, traže druge koje su poput njih kako se ne bi osjećale usamljeno. „Mrzioci“ se obično priključuju radikalnim i nasilnim pokretima temeljenim na opravdavanju mržnje prema onima koje smatraju drukčijima. No, ta ista mržnja će ih uništiti jer sve više i više duha približava samoći i odvojenosti od drugih stvorenja, na kraju, onom što je sam želio.

Gnjev ili ljutnja je agresivnost kratkog trajanja, od većeg(gnjev) do manjeg(ljutnja) intenziteta. Bijes i nemoć su stanja unutarnje agresivnosti većeg intenziteta i dužeg trajanja aktivirane nekom nepovoljnom okolnošću, a mogu biti usmjerena protiv drugih ili samog sebe. U slučaju nemoći tu je otežavajuća okolnost frustracije zbog osjećanja nesposobnosti da se promijeni tijek događaja. Ljute osobe, razdražljive tj. one kojima se iz bilo kojeg banalnoga razloga agresivnost lako probudi, su obično ogorčene i nezadovoljne sobom i svojim životom, osobe koje ne žele tražiti pravi duboki razlog svog nemira pa tako vani traže krivce kako bi sebe uvjerile da je njegov razlog u eksterijeru a ne u interijeru. Zbog toga pate jer ne žele napredovati. Tada se budi kivnost. Kada je osjećaj agresivnosti ili nemoći usmjeren prema samom sebi ulazimo u područje krivnje.

Akumulacija agresivnosti kod osobe uzrokuje veliku neuravnoteženost u astralnom tijelu, a ako duže potraje, ona može uzrokovati fizičku bolest. Na primjer, osjećaj mržnje uzrokuje bolesti jetre i žuči. Osjećaj nemoći uzrokuje probavne smetnje. Akumulirani suzdržani bijes i kivnost uzrokuju dentalne probleme(zubobolja i karijes). Agresivnost prema samom sebi ili krivnja uzrokuje autoimune bolesti.

Odakle dolazi osjećaj krivnje?

Osjećaj krivnje je ego-osjećaj koji proizlazi iz borbe između duha i uma, između onog što osjećamo i onog što mislimo, kada su osjećaji i misli u sukobu. Ono što mislimo je odraz stečenog obrazovanja, uključujući “prauzore” , društvenu uvjetovanost i sebične misle. Osoba se može osjećati krivom ako djeluje prema onom što misli a protiv onog što osjeća. To često podrazumijeva da djeluje iz sebičnosti a protivno ljubavi. Na primjer, može se probuditi osjećaj krivnje kada zbog sebičnog djela kojeg su potaknule misli, kroz savjest duh otkrije da je taj čin iz duhovnog stajališta bio pogrešan. Duh cenzurira um, tj. osjećaji cenzuriraju misli. U takvom slučaju, osjećaj krivnje je nešto pozitivno jer je to pokazatelj da je osoba napredovala, pošto je u stanju prepoznati svoje pogreške. Ali može se desiti i suprotno. Krivnja se može osjećati zbog onog što se osjeća, i zbog prepuštanja osjećajima umjesto mislima. Tako da um cenzurira duha, misli cenzuriraju osjećaje. Potonje se događa kada su predrasude i mentalna uvjetovanja vrlo jaki i potiču nas da vjerujemo kako su određeni osjećaji loši ili pogrešni. Šteta, jer kao rezultat toga se osoba može zbuniti u tome što je dobro a što loše i zaključiti da su osjećaji nešto loše, zbog poremećaja koji oni u njenom životu uzrokuju. To je vrlo negativna vrsta osjećaja krivnje jer ometa duhovni napredak i razvoj osjećaja.

Da bih bolje shvatio, možeš li mi dati jedan primjer za taj drugi slučaj?

Da. Zamislite da se u jednoj osobi probudi osjećaj ljubavi prema drugoj. Početni impuls je pokušati približiti se osobi za koju se osjećaj probudio i iskazati joj ljubav. To bi bilo djelovati sukladno onom što osjeća. Međutim, sada se može dogoditi da um analizira osjećaje prema vlastitim obrascima uvjetovanim odgojem, prepunim predrasuda i zabrana, te stvori niz cenzurirajućih misli protiv manifestacije osjećaja. Na primjer, može predložiti probleme koji navodno mogu utjecati na to da ta moguća veza funkcionira(razlika u dobi, društvena klasa, rasa, vjera, uvjerenja, ukusi i hobiji i sl.) ili može buditi strah od odbacivanja(„ona/on ne osjeća isto, reci će ti ne, ispast ćeš smiješan/a, što će misliti o tebi?“). Ako misli suzbiju osjećaje i osoba ne učini ono što osjeća zbog onog što misli, živjet će potisnutih osjećaja i osjećat će krivnju zbog toga što nije uradila ono što osjeća. Ako se osoba prepusti osjećajima ali nije u potpunosti promijenila svoje mišljenje tako da bude u skladu s osjećajima, onda će doći trenuci sumnje u kojima će je misli ponovno napasti i učiniti da se osjeća krivom jer je učinila ono što osjeća, a ne ono što misli.

Kako se prevlada osjećaj krivnje?

Kada se krivnja probudi zbog priznavanja nekog sebičnog čina, umjesto potonuti i deprimirati se, treba aktivno raditi na sprječavanju da se isto ponovi i koliko je to moguće, na popravku onog negativnog koje je učinjeno, počevši, na primjer, od ispričati se osobi kojoj se tim činom nudilo. Tada će osjećaj krivnje nestati.

U slučaju da se probudi osjećaj krivnje jer osoba djeluje prema onom što misli a protiv onog što osjeća, krivnja se prevlada najprije shvaćanjem da ne djeluje u skladu s osjećajima a poslije, imajući hrabrost za to učiniti, živjeti u skladu s osjećajima, raskidajući vezu s represivnim načinom razmišljanja koje je u tome sprječava. Osobi koja se nalazi na tom putu, odnosno onoj koja je počela živjeti i djelovati prema onom što osjeća, ali još uvijek u sebi ima jake mentalne prepreke koje je potiču da odustane u svojim pokušajima, potrebno je mnogo ustrajnosti, povjerenja u ono što osjeća i snažna volja da djeluje u skladu s tim. Treba znati da, ako pati, to nije zbog onog što osjeća već zbog onog što misli. Stoga, mora promijeniti način razmišljanja, a ne osjećaje. Ako je kritiziraju oni koji ne shvaćaju što osjeća, treba razumjeti da se radi o osobama koje su još uvijek zarobljenici svojih sebičnih umova punih predrasuda kakva je i sama bila u prošlosti. Treba biti strpljiva i razumjeti ih, ali ne pasti pod njihov utjecaj.

Što je kivnost?

Kivnost je mržnja koja je zadržana dugo vremena i odgođenog je efekta, obično usmjerena prema nekoj osobi koja nam se suprotstavila ili nam je naudila, koju smatramo krivom ili odgovornom za naše nevolje. Može biti da se epizoda ili epizode u kojima se probudila agresivnost dogodila prije mnogo vremena, ali kivna osoba čuva taj čin u svojoj memoriji i koristi ga da s njim hrani agresivni impuls, čekajući priliku da se osveti, uvjerena da će na taj način ublažiti svoju tjeskobu.

Odakle se može pojaviti kivnost?

Iz nezadovoljstva jer osoba nije živjela u skladu s osjećajima, jer nije realizirala nešto što je željela uraditi, jer nije asimilirala neku tešku okolnost koju treba živjeti ili jer je dopustila vlastitim manama da vladaju(strah, udobnost, nedostatak volje, nerazumijevanje, zanemarivanje, itd.). Općenito, kivnost je često usmjerena prema ljudima koji su pridonijeli ili su pripomogli tome da osoba ne živi u skladu s onim što osjeća, prema onima koji su joj postavili prepreke za ostvarenje nečega što je željela ili prema onima koje smatra odgovornima za tešku situaciju u kojoj živi.

A kako se ona može pobijediti?

Umjesto da traži krivce u eksterijeru, osoba treba shvatiti odakle dolazi njena tjeskoba i unatoč tome što može uzrokovati dodatne probleme, smoći hrabrosti da promijeni ono što joj se u životu ne sviđa. Pokušati shvatiti da određene negativne okolnosti, koje se doimaju kao zla sudbina, često sami biramo kako bismo prevladali naše nedostatke i povećali našu sposobnost da bezuvjetno volimo.

Ponovno ću se vratiti na jedno pitanje koje sam ti ranije postavio. Ako izrazimo osjećaje kao što su mržnja, bijes, ljutnja ili kivnost, možemo nauditi drugima. Ali ako ih zadržimo naudit ćemo sebi. Dakle, što nam je s njima činiti?

Riješiti ih se u korijenu. Nastojati da se ne probude u nama. Trebamo postati svjesni da agresivnost ne dolazi izvana, već iz nutrine, da se budi jer je nosimo u nama, da je jedna manifestacija naše sebičnosti. Ako nam se probudi jer nam nisu priznali naše zasluge, to je zbog toga što još nismo prevladali taštinu. Ako se dogodi jer patimo zbog nečije nezahvalnosti ili klevete, to je zato što moramo prevladati ponos ili oholost. Kada vidimo da postoje osobe sposobne podnijeti najveću drskost, najgore napade, a da pri tom ne izgube strpljenje i osmijeh, dok druge prasnu u napad nekontroliranog bijesa iz bilo kojeg banalnoga razloga, otkrijemo da je agresivnost nešto što ovisi o našoj nutrini a ne o eksterijeru. Prvi su oni koji su duhovno napredovali u iskorjenjivanju vlastite agresivnosti. Drugi su tek na početku tog procesa. Nemojte se frustrirati ako ne možete promijeniti vanjski svijet, na koji ionako možete vrlo malo djelovati. Radite na promjeni unutarnjeg svijeta nad kojim imate svu moć i tada ono što se događa u vanjskom svijetu neće više biti razlog za ljutnju.

Kako prevladati agresivnost?

Prvo, priznajući da je imamo i drugo, nastojeći prevladati je kroz razumijevanje.

Što trebamo razumjeti?

Razumjeti sebe, razumjeti druge, razumjeti okolnosti s kojima se suočavamo. Razumjeti da se ponekad ljutimo jer ne želimo priznati da smo pogriješili ili zato što ne želimo priznati neke vlastite sebične stavove. Ako nam se agresivnost aktivira jer potiskujemo naše mišljenje, potrudimo se izraziti ono što mislimo. Ako se aktivira jer nam je netko naudio, shvatimo da je razlog tome nedostatak evolucije tog duha koji je još uvijek malo napredan u poznavanju ljubavi. Da smo u nekom trenutku i sami bili u istoj situaciji, u tom stanju duhovnog neznanja, čineći nekome isto što nama čine sada i ako smo očekivali razumijevanje za nas, za naša sebična djela, također mi trebamo imati razumijevanja za sebična djela drugih. Shvatiti da mnoge nepovoljne okolnosti s kojima se suočavamo nisu tu da bi nas ometale već da bi nas poticale u učenju ljubavi i prevladavanju sebičnosti i da smo mnoge od njih odabrali sami prije rođenja. A da smo druge, većinu, izazvali mi sami našom krutošću, netolerancijom, ljubomorom, nepoštivanjem i nedostatkom razumijevanja potreba i mišljenja drugih.

A ako nam se aktivirala agresivnost, kako se možemo osloboditi loših osjećaja, a da ne povrijedimo druge?
Postoji način izražavanja tog osjećaja kojim ga se možemo osloboditi a da ne naudimo drugima, a to je iskazati kako se osjećamo, priznati kakav se osjećaj probudio u nama i dati razloge zbog kojih se to dogodilo. To bi trebalo uraditi s nekom osobom s kojom nemamo nikakvih nesuglasica kako bi izbjegli nekome nauditi. Po mogućnosti s nekim tko se karakterizira kao mirna osoba, koja se ne prepusti lako agresivnosti i u koju, uz to imamo povjerenja. Samo kroz izražavanje svojih tegoba osjećat ćemo olakšanje, sasvim oslobođeni lošeg osjećaja izazvanoga agresivnošću, smirenije i razumnije. Kasnije kada smo smireni, možemo pokušati razgovarati s osobom s kojom imamo spor kako bi zajedno potražili rješenje. No, moramo naći način i trenutak za to učiniti, nikad dok smo puni ljutnje i bijesa jer bi smo tada mogli učiniti mnogo štete, isto ili više nego što su učinili nama.

Tuga, beznađe, ogorčenost, očaj, rezignacija

Tuga je stanje malodušja i pada morala. Tuga se često aktivira iz istih razloga i okolnosti kao i agresivnost, ali kada je osoba osjetljivija. Teže ju je otkriti, jer je manje evidentno da tuga može proizići iz sebičnosti. Zapravo, osjećaji nemoći, krivnje, ponekad bijes i očaj su u stvari mješavina agresivnosti i tuge. Tuga se može pojaviti kada biće oslabi, izgubi volju jer ne vidi rezultate svoje potrage ili zato što rezultati nisu onakvi kakve je očekivalo. Postoji nekoliko vrsta tuge, svaka sa svojim posebnostima. Ogorčenost je kronična, dugotrajna tuga uz koju je moguće obavljati svakodnevne životne radnje, ali je duboko ukorijenjena u nutrini i teško ju je prevladati te ostavlja dojam da osoba polako umire od tuge. Vrlo je povezana s beznađem i rezignacijom što su oblici tuge karakterizirani nedostatkom motiva za borbu, razloga za živjeti, a oni su obično motivirani nekom okolnošću koju osoba odbija asimilirati. Ekstremni slučaj akutne i intenzivne tuge je očaj, koji osobu onesposobi obavljati bilo kakve svakodnevne radnje, može dovesti do psihičke neuravnoteženosti i do toga da osoba počini iznimno štetne radnje kao što je dokrajčiti svoj život ili živote drugih.

Nisam očekivao da ćeš tugu smatrati sebičnim osjećajem.

Ipak je. Normalno je da se osoba, s vremena na vrijeme, može osjećati tužno. Ali kada tuga postane uobičajeno stanje osobe, to je oblik stagnacije jer osoba diže ruke od svega. Tuga joj služi kao izgovor da se ne bori za duhovni napredak.

Zar činimo nekome nažao kada smo tužni?

Činimo nažao sebi samima i indirektno drugima kada zbog tuge zanemarimo učiniti za druge ono što smo trebali. Živjeti s nekim tko živi u tuzi i depresiji je prilično iscrpljujuće i ako se ne posjeduje snažna volja lako se dogodi da se onaj tko živi s depresivnom osobom, zarazi tim raspoloženjem.
Isto kao agresivnost, akumulirana tuga može uzrokovati mnoge bolesti. Mnogi ljudi obolijevaju i umiru od tuge i tako ostavljaju nezavršene ispite ili misije koje su imali za ovaj život, ostave obveze pomoći koje su imali s drugim duhovima, kao na primjer, očevi ili majke koji si dopuste umrijeti od tuge i napuste svoju djecu.

Kako prevladati tugu?

Budući se agresivnost i tuga bude iz sličnih razloga, isti recept koji smo predložili za prevladavanje agresivnost možemo primijeniti za prevladavanje tuge. Osnova za to je razumijevanje. Razumijevanje sebe, razumijevanje drugih i razumijevanje okolnosti koje moramo živjeti. Razumjeti da su mnoge nepovoljne okolnosti s kojima se suočavamo samo dio procesa učenja ljubavi, prevladavanja sebičnosti i da smo mnoge od njih sami odabrali prije rođenja. A ostale stvorimo sami zbog nedostatka tolerancije, zbog nerazumijevanja drugih. Trebamo shvatiti da se ponekad rastužimo jer ne želimo priznati da smo pogriješili ili ne želimo priznati neke vlastite sebične stavove. Ako smo tužni jer nas je netko povrijedio, pokušajmo shvatiti da je to zbog nedostatka evolucije tog duha, koji je još uvijek slabo napredan u poznavanju ljubavi. Ako se tuga aktivira jer potiskujemo naš karakter, jer anuliramo našu volju, onda trebamo nastojati biti ono što jesmo, biti svoji i izražavati se sukladno našoj prirodi i tako ćemo uspjeti savladati tugu.

Tvoj recept može zvučati kao poziv na rezignaciju.

Uopće ne. Razumijevanje i rezignacija su potpuno suprotne stvari. Onaj koji je je rezigniran taj diže ruke od svega, odbija shvatiti, poništava svoju volju. Ništa mu više nije važno, izgubi volju za životom, deprimira se. Kao što sam rekao, rezignacija je također oblik sebičnosti povezan s tugom. Prestati se boriti kako ne bismo više patili. Ali na taj način patimo više, ali iz drugih razloga. Razumijevanje nam daje ključ za nastavak borbe, za nastavak razvoja, održavajući volju i radost življenja jer nam omogućuje pronaći smisao onom što ga prije nije imalo.

Možeš li mi dati primjer koji pokazuje razliku između rezignacije i razumijevanja?
Stav prema smrti, na primjer. Odnos prema smrti većine ljudi u vašem svijetu je rezignacija, jer ne nastojite razumjeti njezino značenje. Tijekom života izbjegavate suočiti se s idejom smrti, izbjegavate tražiti odgovore na ono što vas uznemiruje. Ako se nađete s nekim tko želi ozbiljno razgovarati o toj temi mislite da se radi o šarlatanu ili mentalno neuravnoteženom. Zapravo, bojite se i zato izbjegavate temu, tako zaokupljeni svakodnevnim životom. Ne nastojite razumjeti već samo izbjeći. Tada se dogodi smrt voljene osobe i iznenadi vas. To je situacija koja vam uzrokuje tugu, ogorčenost, bijes, osjećaj nemoći. Na kraju, kako je nemoguće promijeniti neizbježno, rezignirate. Onaj koji rezignira je onaj koji prihvaća nešto jer nema drugog izbora, ali pošto ne razumije, živi ogorčen i nepotrebno pati. Onaj koji shvati da smrt ne postoji, da je to samo prijelazna faza u kojoj jedina stvar koja umre je tijelo, da voljena osoba dalje živi i da će se prije ili kasnije ponovno s njom sresti, taj ne gubi volju za životom već s više volje nastoji da, kada dođe vrijeme ponovnog susreta, to učini spreman uživati jer mu u materijalnom svijetu nije ostalo ništa nedovršeno.

U naprednijim svjetovima, zbog poznavanja i razumijevanja procesa rastjelovljenja nitko ne osjeća tugu, očaj ili ogorčenost kada netko umre. Umjesto toga, osjećaju radost što su se jedan brat ili sestra vratili u duhovni svijet, koji je stvarni dom duha.

Razvratnost i požuda

Ovisnost o spolnim užicima može biti manifestacija kako taštine tako i ponosa. Razlozi ovisnosti su različiti za prvi i drugi slučaj. Stoga imamo njene dvije različite manifestacije, razvratnost svojstvena taštima i požuda više svojstvena ponositima i oholima. Razvratnost je prekomjerna sklonost spolnim užicima. Za taštog, ovisnost o seksu ima veze s potrebom za stalnim priznanjem od strane drugih. Tašt očekuje da će ga kroz spolne odnose drugi priznati, diviti mu se i ugađati mu. Pretjerano su skloni takvim užicima kako bi zadovoljili sebe ali rijetko misle o potrebama drugih. Često koriste spolne odnose kako bi apsorbirali druga bića, za podvrgnuti ih svojoj volji i za dati si važnost. Kada se osjećaju zasićeni i iscrpljeni, traže nove poticaje za mentalno hiper uzbuditi seksualnu želju, bilo redovito mijenjajući partnera, tražeći degenerirane oblike seksualnosti kao što su sadizam i mazohizam ili uključujući u svoje orgije druga bića protiv njihove volje.
Kod ponositoga, ovisnost o spolnim odnosima proizlazi iz potrebe ili emocionalnog vakuuma jer nije našao koga će voljeti a ne želi to priznati ili zato što ne želi priznati da osjeća ljubav prema određenoj osobi. Ponositom je zaista potrebno da bude voljen i da voli, ali nepriznavanje ili potiskivanje te potrebe za ljubavlju potiče ga da traži utočište u seksu koji mu služi kao ispusni ventil. Tako da spolnim užicima zadovoljava nedostatak ljubavi. Zato ima prekomjerni i neutaživi seksualni apetit koji se ne zasiti spolnim odnosom jer praznina koju osjeća nije seksualne prirode već emocionalne. Stoga mu je seksualni apetit svaki put veći i može doći do degeneracije slične onima ranije opisanima, a sve u bezuspješnom pokušaju da ispuni tu prazninu koju osjeća.

Kako se prevlada požuda?

Jedini način je priznati da unutarnja praznina koju osoba pokušava ispuniti seksualnim odnosima proizlazi iz nedostatka osjećaja i da je samo osjećaji mogu ispuniti.

Kako se prevlada razvratnost?

Potrebno je shvatiti da je to jedna manifestacija taštine i da se na taj način nikada ne može biti sretan. Nažalost, takva seksualna ovisnost obično jenjava samo kada se izgubi mladost, fizička ljepota i seksualna moć, kada osoba izgubi seksipil ili kada tijelo prestane reagirati na seksualne želje uma. Kao rezultat svega toga, nestane povorka obožavatelja a također, do tada glavni životni poticaj. Osoba se tada suoči sa surovom stvarnošću da je besmisleno potrošila jedan razuzdani život kroz isprazne i površne odnose. Da je bila okružena osobama koje su bile tu samo zbog njene fizičke privlačnosti a kada je ona izblijedjela tada su i one nestale. Možda se zadrži samo nekolicina koja ju je unatoč njenoj sebičnosti stvarno voljela, a kojima sigurno posvećuje malo pozornosti. U nedostatku vanjske ljepote kao oružja koje je koristila za zadovoljavanje svoje taštine suoči se s novom autentičnom fazom života u kojoj će se morati potruditi pronaći nešto lijepo u svojoj nutrini kako bi nekoga privukla uz sebe. Tako će također moći razlikovati veze iz udobnosti i veze iz osjećaja i naučiti više vrednovati ove zadnje.

Želiš reći da samo lijepe i privlačne osobe mogu biti razvratne?

Ne ali uglavnom one mogu biti potpuno takve jer druge tašte osobe koje nisu fizički privlačne, iako bi željele, ne mogu koristiti fizički izgled kao smicalicu za postizanje svojih ciljeva. U tim slučajevima taština će probuditi zavist zbog neostvarive želje za ljepotom koju imaju drugi a koju oni ne vide u sebi. Postaju opsjednuti mršavljenjem i čine si nebrojene plastične operacije kako bi uspjeli vidjeti se privlačnijima. Ima mnogo fizički privlačnih osoba koje se također prepuste opsesiji savršenog tijela, jednoj manifestaciji taštine koju zovemo „narcizam“ ili „kult tijela“.

Možeš li pobliže objasniti što je to narcizam ili kult tijela?

Kao što sam rekao, ovo je samo jedna od manifestacija taštine u kojoj se ističe vlastita fizička ljepota kao nešto najvrjednije čemu se može težiti. Neslaganje s vlastitim izgledom i potraga za „savršenim tijelom“ se pretvori u opsesiju, psihičku bolest u kojoj osoba čini sve vrste zastranjivanja, kao ne uzimati hranu, uzimati sve vrste preparata za mršavljenje, energetskih preparata, stimulansa, ugrađivati si razne vrste proteza čak stavljajući vlastiti život u opasnost. Osoba zarobljena utjecajem narcizma nikad nije zadovoljna svojim izgledom. Posveti sve svoje vrijeme, energiju, volju i novac da bi ga izmijenila, poistovjećujući se potpuno sa svojim fizičkim izgledom, kada je u stvarnosti ono samo odjeća koju koristi za funkcioniranje u fizičkom svijetu. Živi u zabludi da će jednog dana postići idealno tijelo i biti sretna, poticana u tom uvjerenju estetskom i kozmetičkom industrijom i potrošačkom ideologijom koje profitiraju na njenu štetu. Ta iluzija je samo jedna zamka jer sreća se ne postiže na taj način. Sreća se postiže samo kroz napredak u ljubavi. Tako da nezadovoljstvo sve više raste, dok biološki sat neumoljivo kuca i čini se da prirodni proces starenja osujećuje sve, uz toliko napora, postignute pobjede. A tako prolazi život i dođe vrijeme za definitivno napustiti to što je bilo jedno lijepo fizičko tijelo, neumoljivo osuđeno na prirodni proces razgradnje. Kada se duh vrati u duhovni svijet postane svjestan, nepotrebno izgubljenoga vremena i truda na uljepšavanju nečega stranog mu, jednog tijela koje sada trune u grobnici, i kako se malo posvetio onom što traje, onom što zaista je, duhu. No, ništa nije nepopravljivo jer život duha se nastavlja i može opet utjeloviti da bi uradio ono što nije želio u životu koji je besmisleno potrošio vjerujući biti tijelo koje je odijevao.

Gledajući na taj način, fizička ljepota je gotovo prepreka napretku duha.
Nemojte misliti da je, prema onom što sam rekao, ljepota negativna osobina. Naprotiv. Jer kako duh napreduje, tijela u koja utjelovljuje su sve savršenija, ljepša, sukladna unutarnjoj ljepoti samog duha. Tako je u fizičkim svjetovima razvijenijim od vašeg. Ali istina je da u primitivnijim svjetovima u rukama slabo razvijenih duhova može biti mač s dvostrukom oštricom. Za manje napredne duhove, uhvaćene u fazi taštine, fizička privlačnost je oružje za njezino izražavanje i koriste je u tu svrhu. Znaju, iako se ponašaju kao hirovite, grube, nepristojne, arogantne osobe, da će im njihova fizička ljepota dati ono što žele: obožavatelje, osobe koje su im na raspolaganju za udovoljavati im. Zašto nastojati biti dobra osoba ako postignu sve što žele zasljepljujućom ljepotom svoga tijela?… Sve dok ne dođe starost i tada ostanu sami jer izgube jedinu privlačnu stvar koju su imali i potonu u svojoj moralnoj bijedi, pošto se nikada nisu borili za poboljšanje svoje nutrine, tako zaokupljeni kako su bili, održavanjem svog izgleda lijepim i atraktivnim.

Kako prevladati narcizam?

Tako da osoba shvati da nije tijelo i da se stoga ne treba toliko njime zaokupiti, da se treba posvetiti sebi, svojoj vlastitoj nutrini da bi bila sretna. Mnogi duhovi, koji su upali u zamku ljepote, to znaju. Zbog toga za sljedeću inkarnaciju izaberu manje atraktivna tijela jer ne žele protraćiti više života posvećeni obožavanju svoga tijela, većžele prevladati svoje nedostatke, poboljšati se kao osobe. A ako im lijepo tijelo može biti razlog iskušenju, ne žele ga imati u tom trenutku.

A ponositi ne može upasti u „kult tijela“, tj. ne može se osjećati nezadovoljan svojim tijelom i žarko željeti biti privlačan?
Naravno, ali iz različitih razloga od taštog. Ponositi više želi biti voljen nego biti centar divljenja. On pogrešno misli da će biti više voljen ako je ljepši. Ako se radi o atraktivnom ponositom, razočarenje će doći kada otkrije da ljudi koji ga okružuju nisu uz njega jer ga vole već zato što su ovisni o njegovom fizičkom izgledu a kada im dosadi ili pronađu neku privlačniju im osobu, neće oklijevati da ga napuste.

Zašto se toliko poistovjetimo s našim tijelom a tako malo s našim duhom ako smo doista to drugo a ne prvo?
Jer je to ono što se u vašem svijetu podučava: da duh ne postoji i da je osoba njezino tijelo. U vašem hedonističkom svijetu kvalitete koje se cijene su materijalne (fizička ljepota, bogatstvo, moć), a zanemaruju se unutarnje (osjećajnost, dobrota, poniznost, ljubaznost). U duhovnom svijetu je upravo suprotno: cijene se sve duhovne osobine, a najcjenjenija je poniznost dok vanjske kvalitete, pošto nisu kvalitete duha, nemaju nikakvu vrijednost. Smatra ih se dodatnom opremom jer se razlikuju od jednog do drugog života, kao što glumac mijenja kostim kada promijeni predstavu. Osoba može biti privlačna u jednom životu a ružna u drugom, bogata u jednom a siromašna u slijedećem.

Kada je duh u bestjelesnom stanju on vrlo jasno vidi razliku i zna da dolazi duhovno napredovati. No, kada utjelovi, povezanost s tijelom i zaborav duhovne prošlosti, kao i utjecaj kulture u koju utjelovi, učine da duh koji ima slabu volju u svojim namjerama za duhovno poboljšanje, završi potpuno poistovjećujući se sa svojim tijelom. Njegov um odbaci sve duhovne manifestacije, kako one doživljene iz prve ruke tako i one koje su doživjele druge osobe.

Što podrazumijevaš pod duhovnim manifestacijama?

Sve one pojave koje pokazuju postojanje duha i njegovih svojstava, kao što su kontakt sa neutjelovljenim bićima, astralna putovanja, intuicija vlastitih osjećaja i osjećaja drugih, ekstra-senzorna opažanja itd. Mnoge osobe koje su imale takva iskustva smatraju psihički neuravnoteženima. A ako se ne radi o prilično naprednom duhu koji se zna osloniti na svoju vlastitu duhovnu intuiciju, može na kraju sam sebe uvjeriti da mu je potrebno psihijatrijsko liječenje.

STRAH

Strah je osjećaj nemira, uznemirenosti uzrokovane opažanjem neke opasnosti koja može biti stvarna ili zamišljena a usmjerena je protiv same osobe ili neke druge voljene osobe. Osoba pod utjecajem straha se osjeća vrlo nesigurna u sebe, nemoćno i sumnja u svaku važnu odluku koju donosi a iz njih očekuje negativne posljedice, neku fizičku ili emocionalnu štetu. Povrh toga, strah hrani strah tj. strah hiper-stimulira um tako da on iz stvarnih situacija kreira zamišljene u kojima se pojavljuje opasnost koja postoji samo u mašti ali za koju osoba na kraju vjeruje da je stvarna. Time se strah povećava ne samo zbog stvarne prijetnje već i zbog one iz mašte. Strah također stvara pretjeranu zaokupljenost mislima jer osoba pokušava mentalno predvidjeti sve prijeteće situacije, tražeći način da iz svake od njih izađe neozlijeđena. Užas i panika su osjećaji intenzivnog i akutnog straha, uz to vrlo traumatičnog.

Strah je za napredak duha jedan od najopasnijih osjećaja jer ga sprječava da se očituje onakav kakav je. Čak i ako se radi o dobronamjernom duhu koji ima volju da se razvija, ako ne pobijedi svoje strahove može duže vremena stagnirati.

No, vjerujem da svi strahovi nisu jednaki.

Ne nisu. Ali općenito, strahovi utječu na duha tako da ga sputavaju djelovati sukladno onom što osjeća, toliko da potpuno potiskuje svoje osjećaje, gušeći ih. Stoga stagnira.

Ali, strah od čega, točno?

Najčešći strah je strah od negativne reakcije drugih prema nama. Varijante straha koje ulaze u ovu definiciju mogu biti, strah da nećemo biti voljeni, da nećemo biti shvaćeni, da ćemo biti odbačeni, strah od agresije(fizičke ili mentalne), strah od samoće. Kao što rekoh, strah od negativne reakcije drugih prema nama, ujedno pothranjuje naš strah da se očitujemo kakvi jesmo. Osoba koja se prepusti tom strahu, s vremenom se prilagodi načinu života koji nije njen, već je onakav kakav drugi žele da ima. Drugi mogu biti bliske joj osobe, voljene osobe ili osobe od kojih očekuje da je vole, obično članovi obitelji(majka, otac, braća, bračni drug ili partner, itd.), ali se također može proširiti na općenito bilo koji ljudski odnos. Taj strah vrlo često potječe iz djetinjstva, kada je dijete bilo psihički i/ili fizički zlostavljano, unutar ili van obitelji. Drugi strahovi, koji ne ulaze u gornju definiciju, bili bi strah od nepoznatog, strah od smrti i strah od patnje(fizičke ili psihičke). Strah od nepoznatog stvara nesigurnost jer osoba u njemu uvijek zamišlja velike prijetnje i opasnosti. Strah od smrti je zapravo strah od nepoznatog, strah od nepoznatog koje može doći nakon smrti ili strah da je ono što dođe poslije ono najgore, ništa.
Postoji još jedan strah, veliki čovjekov strah koji zaslužuje da ga zasebno spomenemo i koji proizlazi iz ostalih strahova a to je strah od upoznavanja samog sebe, strah od otkrivanja kakvi smo doista, s našim nedostacima i vrlinama. Bojimo se otkriti naše nedostatke. Pogrešno vjerujemo da ćemo više patiti ako postanemo svjesni svojih nedostataka jer teško nam je priznati vlastitu sebičnost, a većina naših problema dolazi iz sebičnosti. Postati toga svjestan uzrokuje patnju našem egu (ljubavi prema samom sebi), što nije ništa drugo nego očitovanje sebičnosti ali ne uzrokuje nam patnju duhovni „ja“ koji želi osloboditi se sebičnosti i biti sretan. Da bismo se oslobodili sebičnosti moramo najprije shvatiti da smo sebični i kako se sebičnost očituje. Ne bojte se priznati, jer svi je imamo i nalazimo se na jednoj ili drugoj točci puta prema oslobađanju od sebičnosti. Ali ako zbog straha od upoznavanja samog sebe, tijekom dužeg vremena kamufliramo svoju sebičnost, stagnirat ćemo i više patiti.

Također se bojimo otkriti naše vrline ili očitovanja ljubavi, kao što su osjećaji, osjetljivost, poniznost, nježnost, suosjećanje, altruizam jer se bojimo da ćemo patiti, da će nas povrijediti, da će nas iskoristiti, ako ih u praksi primijenimo. Odavde dolazi strah od negativne reakcije drugih, ali ako prevladamo taj strah i unatoč svemu nastojimo biti kakvi doista jesmo, zbog buđenja našeg „ja punog ljubavi“, naša unutarnja sreća će biti tako velika da može svladati svu patnju i sve napade koje možemo izvana primiti. Strah od smrti također potječe iz straha od upoznavanja sebe. Ljudi se boje smrti jer vjeruju da je to kraj, poništavanje našeg ja, naše svijesti. Ako izgubite strah pogledati duboko unutar sebe, moći ćete čuti glas duha koji vam viče iz dubine: „Smrt ne postoji! Besmrtan si!“. Tada će strah od nepostojanja, strah od smrti, nestati.

Kakve su konkretne posljedice straha na evoluciju duha?

Kao što rekoh, za duha je najgora posljedica straha da se zbog njega suzdrži biti onakav kakav doista je i da se ne ponaša sukladno svojim osjećajima. Kada osoba ne živi u skladu sa svojom nutrinom ona ne može duhovno napredovati jer je njena volja zatočena. Ne odlučuje slobodno već je uvijek zahvaćena strahom. Strah odlučuje za nju. Ne usudi se suočiti s nikakvim okolnostima koje joj mogu biti korisne u duhovnom razvoju jer zbog straha vjeruje da ih neće moći prevladati. Strah je osjećaj kojim zemaljski moćnici manipuliraju čovječanstvom i drže ga u duhovnoj stagnaciji. To čine stvarajući privid prijetnje izmišljenoga neprijatelja, iza svih onih duhovnih izazova koje ljudsko biće želi poduzeti, tako da ih se na kraju odreknu u zamjenu za lažnu sigurnost koju manipulatori kažu da donose. A moćnici se također boje. Boje se duhovnog buđenja, buđenja ljubavi i ljudskog bratstva. Boje se da će zlostavljanja biti otkrivena, da će im za zločine koje su počinili biti suđeno i da će biti osuđeni te da će im privilegiji biti oduzeti kao i sve bogatstvo i moć koju su postigli varanjem, potlačivanjem i iskorištavanjem drugih ljudskih bića.

Možeš li navesti neke od tih strahova?

Na primjer, stvaraju strah od svih pokreta za univerzalno ljudsko bratstvo, izmišljaju neku ultra zlu silu koja će iskoristiti dobrodušnost i miroljubivost ljudi kako bi kreirali jedan režim terora. Stvaraju strah od uspostavljanja pravednog političkog i gospodarskog sustava temeljenog na solidarnosti i suradnji za dobrobit cijelog čovječanstva, predviđajući da će nakon toga doći kaos, anarhija, nered i ekonomska propast. Predviđaju da će sloboda donijeti razuzdanost, da će sloboda mišljenja donijeti opasne ideje, da će slobodni osjećaji donijeti poroke, izopačenost, nemoralnost. Moćnici, pak, strahuju da će zemaljsko čovječanstvo otkriti da postoje čovječanstva na drugim planetima koji žive u ljubavi i da će slijediti njihov primjer. Zbog toga, sakrivaju sve dokaze izvan zemaljskog života i potiču strah od kontakta s bićima iz drugih svjetova kroz filmove u kojima se vanzemaljci prikazuju kao zla bića gnjusnog izgleda(kukci, gmazovi, virusi), koji napadaju ljudsku vrstu u namjeri uništenja cijelog čovječanstva. Strahuju da će ljudsko biće otkriti svoju besmrtnost i svrhu života, da će otkriti da se duhovni napredak postiže kroz otkrivanje ljubavi i da će joj težiti. Stoga odbijaju svaki dokaz o postojanju života poslije smrti, pomažući se dogmama jedne materijalističke znanosti, a istovremeno potiču strah od traženja istine o onom što se događa poslije fizičke smrti i strah od kontakta s duhovnim svijetom. Za to se služe filmovima, koji predstavljaju zagrobni život kao nešto strašno kroz kreiranje zastrašujućih likova poput zlih duhova, demona, krvožednih vampira i zombija koji preuzmu duše živih kako bi ih mučili.
Na usluzi svega toga je jedna industrija straha(kino i televizija), koja osigurava da se i najizopačenije zamišljene prijetnje pretvore u slike, koje se poslije emitiraju po cijelom svijetu kako bi se uvukle u um svakog ljudskog bića i pretvorile se, za njih, u stvarnost. Devedeset od sto svih filmova ima za temu promicanje straha kroz neke od njegovih oblika, utjelovljen u liku izopačenih bića svih mogućih vrsta: terorista, masovnih ubojica, silovatelja, trgovaca drogom, vanzemaljskih osvajača, živućih mrtvaca i psihopata svih vrsta, potičući maštu djece i starijih tako da se još puno stranih strahova pridruži već postojećim strahovima svakog pojedinca.

Kako prevladati strah?

Uz svijest i hrabrost. Prvo morate shvatiti da imate strah i znati od čega. Ako ih dobro analiziramo, shvatit ćemo da dobar dio tih strahova nije utemeljen i ne odgovara nikakvoj stvarnoj prijetnji, ili bar da prijetnja nije tako ozbiljna kao što vjerujemo. Strahovi koji se temelje na stvarnoj prijetnji se savladaju hrabro se suočavajući sa situacijama i okolnostima koje nam aktiviraju taj strah, nastojeći da mu se ne prepustimo prilikom donošenja odluka. Zapitajmo se, „što bih odlučio kad se ne bih bojao, kad bih bio potpuno slobodan odlučiti prema onom što osjećam?“. To je prava odluka koju treba donijeti. Vrijedi pokušati iako je ta borba trajna. Dok se osoba suočava sa strahom i donosi hrabre odluke, zapažati će svoj unutarnji napredak i strah će slabiti dajući mjesto sigurnosti i jasnoći. Sve dok se jednog dana ne osvrne i kaže: „Kako sam se mogao toga bojati? Kako jasno to sada vidim.“

Imaš li neku posebnu primjedbu o tome kako prevladati strah od upoznavanja sebe?
Da. Nema ništa loše u tome da se osoba vidi onakvom kakva doista je, sa svojim vrlinama i nedostacima. Prihvatimo sebe takvima kakvi smo. Priznajmo da smo u procesu poboljšanja i tako se nećemo toliko razočarati kada otkrijemo o sebi nešto što nam se ne sviđa. Iako izlagati svoje prljavo rublje tj. prepoznati i priznati svoje nedostatke, može u početku biti bolno i neugodno, vrijedno je truda jer je to prvi korak na putu duhovnog napretka i neophodan je kako bi se postiglo uklanjanje sebičnosti i potaknuo razvoj osjećaja. Nemojmo se bojati osjećaja, ni njihovog izražavanja, niti osjećaja sreće kada to činimo. Dovoljno je što imamo strah od lošeg da bismo se još bojali i dobrog.

Želio bih ti postaviti neka pitanja, koja sam možda već prije pitao ali trebam to ponoviti kako bismo rezimirali sve što smo rekli o nedostacima i njihovim očitovanjima, o ego–osjećajima.
Naprijed, pitaj.

Općenito, kako prevladati nedostatke i njihova očitovanja?

Prvi korak je priznati ih. Onaj tko je bio alkoholičar zna da je prvi korak u liječenju njegove ovisnosti bilo priznati da je alkoholičar. Slično tome, za prevladati taštinu, ponos ili oholost, prvi korak je prepoznati u svakom od nas, vlastitu sebičnost kroz prepoznavanje njenih očitovanja. Za to je potrebno detaljno upoznavanje svakog nedostatka i načina na koji se očituje, čemu smo se do sada bili posvetiti.

To mi izgleda dosta teško za učiniti.

Nije toliko. Zbog same sebičnosti nam je teško vidjeti. Kad nam je tako lako vidjeti greške i nedostatke drugih, zašto nam je tako teško vidjeti i priznati svoje vlastite? Ako shvatimo da smo ovdje kako bismo priznali kakvi smo i da bismo polazeći od toga nastojali biti svaki dan bolji, već smo mnogo postigli.

Kako prepoznati jedno očitovanje svog defekta, ako se on sam pobrine da nas zbuni?
Jedna taktika koju možete slijediti je analizirati neko svoje ponašanje kao da je to ponašanje neke druge osobe, te da smo mi oni kojima je to ponašanje bilo upućeno. Tako da na neki način zamijenimo mjesto s drugom osobom. I tada prosudimo; Je li to pravedno ponašanje? Ili je to bio sebičan postupak? Ako imamo isto mišljenje o nekom postupku kada ga sami učinimo i kada ga drugi učine nama, bit ćemo blizu objektivnosti. Ali ako oprostimo jedan postupak kada ga mi učinimo a osudimo kada ga učine drugi, tada smo nepravedni i dozvoljavamo da nama vlada naš defekt. Stoga, da bismo se prepoznali u našim nedostacima moramo ih promatrati s istom objektivnošću s kojom bismo analizirali postupke drugih.

A što slijedi?

Drugi korak je promijeniti ponašanje. Sama činjenica da smo postali svjesni naše sebičnosti ne znači da će time ona nestati. Važno je prepoznati i priznati je, ali je jednako važno izbjegavati ponašati se kako ona(sebičnost) želi, ne dozvoliti da utječe na naše ponašanje. Drugim riječima, moramo sebi reći: „Znam da u meni ima sebičnosti, ali pokušat ću da ne uvjetuje moje ponašanje, nastojat ću djelovati iz ljubavi.“ Takvom promjenom stava, malo po malo, ćemo uspjeti promijeniti svoje ponašanje, svoje postupke prema sebi i prema drugima, jer sebičnim ponašanjem štetimo jednako sebi kao i drugima.

Na koji način štetimo sebi?

Sprječava nas osjećati ljubav, ono što je najljepše što se može osjećati i što nas doista može učiniti sretnima.

Promjena ponašanja mi se čini još složenija nego priznavanje nedostatka. Možeš li mi dati neki savjet koji bi mi pomogao promijeniti sebično ponašanje?
U trenutku djelovanja, može nam pomoći slijedeće razmišljanje: Što bih očekivao od sebe ako bih ja bio primatelj tog postupka? Kako bih želio da druga osoba postupi prema meni da je na mom mjestu? To će nam pomoći identificirati naše negativno ponašanje prema drugima, zamišljajući sebe na mjestu tih drugih osoba, jer rijetka je osoba koja želi nauditi sebi. Na ovom razmišljanju se temelji maksima „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“. Naravno da to nije lako. Zahtijeva disciplinu i spremnost za stalno poboljšanje. Ali ako ustrajete u nastojanju, ubrzo ćete se početi osjećati drugačije, s više unutarnje harmonije, sretniji a to će vam služiti kao poticaj za daljnji napredak.

Što trebamo učiniti da bismo kontrolirali ego–osjećaje?
To isto. Prvo priznati da ih imamo, da ih svi imamo. Da su oni očitovanje sebičnosti ili unutarnje borbe između sebičnosti i ljubavi. A poslije naći način za pobijediti ih kroz analizu i samosvjesnu unutarnju obnovu.

Što podrazumijevaš pod samosvjesnom unutarnjom obnovom?

To je prema sebi usmjerena obnova duhovne nutrine kroz jasno spoznavanje cilja ove reforme(napredak u ljubavi i eliminiranje sebičnosti), prepoznavanje nedostataka, načina na koji se oni očituju i kojim se alatima mogu iskorijeniti. Na ovom putu usavršavanja možemo mnogo naučiti promatrajući kako svoje vrline i nedostatke, tako i vrline i nedostatke drugih. Svaki dan nastojte pronaći trenutak mira i samoće da razmislite o svojim nedostacima, o svom ponašanju tog dana i o ponašanju drugih, o tome koliko ste postupali iz ljubavi a koliko iz sebičnosti. O tome u kojoj su mjeri drugi postupali iz ljubavi a u kojoj mjeri iz sebičnosti. A onda, ako to učinite iskreno, pomoći će vam se pronaći odgovore koji su vam potrebni za napredovanje i utješit će vas se kako biste se s više snage suočili s vašim iskušenjima. Ako otkrijete sebično ponašanje u drugima, razumijevanje će vam pomoći uklopiti ih bolje i suzbiti netrpeljivost prema njima. Ako ga otkrijete u svom ponašanju i zamijetite da ste se njime ponijeli, također će biti nešto pozitivno jer znači da ste postali toga svjesni. Odlučite čvrsto da ćete slijedeći put nastojati osjećati i djelovati s više ljubavi a manje sebičnosti. Tako ćete svaki dan pomalo napredovati. A ako ustrajete u svojoj samosvjesnoj unutarnjoj reformi, osvanut će dan kada ćete se osvrnuti i nećete prepoznati ono što ste bili, shvatit ćete kakvu ste silnu pozitivnu promjenu ostvarili.

Ja sam shvaćao da je jedno od pravila ponašanja dobre osobe, da ne sudi drugima, a sad mi ti kažeš da osim naših vlastitih trebamo gledati nedostatke drugih da bismo kao rezultat toga bili bolja osoba. Nije li to proturječnost?

To kažeš zato što ljudi obično izlažu pogreške drugih kada ih time žele kritizirali ili ismijavali. Kada netko ima loše namjere obično je vrlo nepravedan, preoblikuje stvarnost i pretjeruje kako bi upropastio osobu koja je predmet rugla, bez ikakvoga obzira prema toj osobi. Naravno da je takvo ponašanje žalosno i sam ga je Isus više puta osudio govoreći „Vidite trun u tuđem oku ali ne vidite gredu u vlastitom“. Zbog toga mnogi ljudi dobre volje vjeruju da je loše govoriti o nedostacima drugih. Ali namjera s kojom ovdje analiziramo nedostatke nije kritizirati ni ismijavati, niti osuđivati bilo koga, već to činimo da bismo shvatili kako nedostaci djeluju, da bi nam to koristilo za ispravljanje našeg ponašanja i da bismo pomogli drugima učiniti isto. Ovdje se radi o tome, da želimo vidjeti stvarnost takva kakva je, bez pretjerivanja, ali također bez prikrivanja. Realnost je takva da na ovom stupnju razvoja većina čovječanstva ima iste nedostatke i da je eliminacija tih nedostataka dio evolucijskog procesa. Jer, kako možemo promijeniti sebično ponašanje ako ga najprije ne prepoznamo?

Ja sam mislio da najprije trebamo oprostiti onom koji nas zbog svoje sebičnosti napadne.
Za oprostiti je neophodno razumjeti a za razumjeti je potrebno shvatiti uzrok koji je potaknuo napad, tj. znati koji se sebični postupak aktivirao u tom trenutku. Na primjer, osoba koja u javnosti iznosi nedostatke drugih da bi ih kritizirala i ismijavala, djeluje tako zbog zavisti, što je obično manifestacija taštine. Ako osoba ne razumije proces duhovne evolucije, faze sebičnosti koje treba savladati i kako se manifestira sebičnost u svakoj od faza, vrlo joj je teško oprostiti sebično ponašanje kao što su zavist, prezir, kritika, kleveta ili nešto još gore.

Je li moguće da sami prepoznamo u kojoj se fazi sebičnosti nalazimo? Tj. možemo li ikada znati vlastite sposobnosti i razinu svog duhovnog razvoja?
Da, možete znati. Ako težite samo-upoznavanju i ako vas iskreno zanima duhovno napredovati znat ćete na kojoj ste točci i koja su duhovna iskušenja s kojima se trebate suočiti u ovom životu. Ovdje pokušavamo dati neke naznake za osobno prepoznavanje, kako u vrlinama tako i u manama. Učiniti to samostalno, bez pomoći, je prilično teško. Ali, na ovom putu nismo sami. Kao što sam rekao, svatko ima svoje vodilje, a kad netko želi, one mu pomognu uvidjeti ono što mu je samom teško uočiti. Tu su i utjelovljene osobe koje nam svojim unutarnjim sposobnostima mogu pomoći. No, sve to ovisi o spremnosti svake osobe, jer onaj koji je zarobljen sebičnošću i ne želi napredovati, neće prepoznati svoje nedostatke niti će dozvoliti da mu netko daje savjete. Stoga, neće slušati ni pomoć koja mu se šalje iz duhovnog svijeta niti onu od naprednije braće. Nažalost, većina ljudi u vašem svijetu je u toj situaciji, žale se da su slijepi i gluhi, ali ne žele skinuti povez s očiju ni slušati one koji govore „otvorite oči i uši, niste slijepi ni gluhi“, tj. žale se zbog svog nezadovoljstva ali se ne žele odreći sebičnosti, koja je u suštini ono što ih sprječava da budu sretni, niti su spremni primiti pomoć koja im je potrebna da bi to bili.

Svi dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Duhovni zakoni – autor Vicent Guillem Primo