THE SPIRITUAL LAWS

Četvrti zakon: Zakon ljubavi

 Duhu je suđeno dosegnuti sreću kroz doživljavanje bezuvjetne ljubavi, po slobodnom izboru njegove volje

•   Bez ljubavi nema evolucije. Bez ljubavi nema mudrosti. Bez ljubavi nema sreće.
•   Ljubav je sila koja pokreće i harmonizira duhovni Svemir.

Već si više puta spomenuo zakon ljubavi, što je po tvom mišljenju ljubav?
Ljubav se u svom najvišem stupnju može definirati kao sposobnost da osjećamo druge kao same sebe.

Postoji li zaista ljubav ili je to samo jedan apstraktan pojam?

Zaista postoji i očituje se kao intenzivna vibracija vitalne ili duhovne biti koja se prenosi kroz sve razine postojanja, od duhovne, kroz mentalnu i astralnu do fizičke. U energetskom smislu, manifestacija ljubavi je energija najviše vibracije, najsjajnije svjetlo, svjetlo zvijezda. Ta vibracija, vibracija ljubavi, se može jednako kao svjetlost prenositi i opažati.

Što se to uistinu doživljava kada se osjeća ljubav?

Kada jedno biće doživi istinsku ljubav, osjeća se ispunjeno, potpuno sretno, preplavljeno jednom izuzetnom vibracijom, snagom i senzibilitetom. Ne treba mu ništa više da bude sretan. Duh koji je nadahnut ljubavlju osjeća želju prenijeti drugima blagostanje koje osjeća i pomoći im da također postanu sretni jer se osjeća s njima povezan kao da su dio njega samog. Preplavljeno ljubavlju, njegovo astralno tijelo povisuje vibraciju tako da mu se aura uvelike proširi i postane vrlo svijetla. Što veću sposobnost osjećanja ljubavi biće ima, to mu je viša vibracija i više energije može prenositi. Kada netko voli, prenosi tu vibraciju ljubavi na druge. Ako su primatelj ili primatelji iste osjetljivosti, opažaju je kao val intenzivne topline koja ne peče, vibraciju koja ih u potpunosti preplavi do najskrovitijeg kutka, kao da ispuni svaku poru duše čineći je treperavom, te se osjećaju kao da su obavijeni oblakom mira i harmonije. U tom stanju unutarnjeg blagostanja biće je puno optimizma, veselo, opušteno, spokojno i otkrije da njegovi životni problemi i nisu tako ozbiljni.

To što si opisao zvuči kao neko mistično iskustvo. Ne znam do koje mjere je to dostupno nama, ljudskim bićima?
Dostupno vam je, ali tako ste materijalizirani da vam nedostaje osjetljivosti koliko za dati toliko za izravno osjetiti ljubav. To je kao da pokušavate slušati radio pored jedne bušilice u radu. Zbog toga, umjesto da osjećate ljubav, ono što većina vas najviše vrednuje su djela koja se čine iz ljubavi iako vam je teško razumjeti što osobu motivira da djeluje na taj način.

Zašto je ljubav jedan od duhovnih zakona?

Zato što je ljubav upisana u bit duha. Duhu je potrebna ljubav da bi bio sretan. U nedostatku ljubavi duh se suši kao ubrani cvijet. Kao što po zakonu slobodne volje duh treba biti slobodan da bi bio sretan, po zakonu ljubavi, duhu je potrebno voljeti da bi bio sretan. Ako spojimo ova dva zakona rekli bismo da je duhu potrebno voljeti u slobodi da bi bio sretan.

Ako je za sreću duha ljubav tako neophodna, zašto se ne rodimo svi puni ljubavi?
Ljubav tj. voljeti je još jedna od sposobnosti koju duh sam treba razviti u svom procesu evolucije. Kao što sam rekao, kada je stvorena, duhovna iskra ima mnogo potencijalnih sposobnosti koje treba razvijati. Jedna od njih je sposobnost za osjećati ljubav. Razviti sposobnost za ljubav je najvažniji evolucijski cilj duha. Ljubav je snaga koja harmonizira i pokreće duhovni Svemir.

Kako ljubav utječe na sklad Svemira?

Sva duhovna bića postoje zbog jednog čina ljubavi! Ljubav je snaga koja hrani svaki kreativni impuls. Ljubav je temelj na kojem počiva univerzalna duhovna solidarnost. Duh koji je nadahnut ljubavlju želi pomoći svim ostalim stvorenjima da razviju osjećaj ljubavi, kako bi i oni doživjeli sreću koja iz ljubavi proizlazi. Samo se na temelju prave ljubavi gradi ono što je istinsko i trajno.

LJUBAV i SEBIČNOST
Koji korak najprije trebamo poduzeti kako bismo mogli voljeti?

Za ljubav je potrebno osjećati samog sebe a za to je neophodno sebe poznavati. Ako želiš voljeti druge najprije nauči voljeti sebe kroz samo- upoznavanje. Onaj koji ne voli sebe ne može voljeti ni druge.

Ali ja sam shvaćao da moram zanemariti sebe ako volim nekoga!

Uopće nije tako. Ono što trebaš učiniti je odreći se svoje sebičnosti ali ne i svojih osjećaja. Imate pogrešno shvaćanje pojma ljubavi, jer miješate ljubav sa sebičnošću. Voljeti samog sebe ne znači vjerovati da smo bolji od drugih ili da se zbog toga posvetimo zadovoljavanju vlastitih sebičnih hirova, već znači prepoznati vlastite emocionalne potrebe, osjećaje i razvijati ih tako da oni budu pokretač našeg života. Zato sam rekao da je toliko važno poznavati samog sebe da bismo, kao rezultat toga, mogli uistinu voljeti. Poznavati sebe znači razlikovati ono što osjećamo od onog što mislimo, prepoznati što je to što potječe iz osjećaja a što iz naše sebičnosti.

Kako razlikovati ljubav od onog što to nije?

Ljubav u svom najboljem izrazu mora biti bezuvjetna. Onaj koji zaista voli ne očekuje ništa za uzvrat a onaj koji djeluje kroz interes u stvari ne voli. Ljubav mora biti slobodna, a ako nije, onda nije ljubav. Ne može se nikoga prisiliti na ljubav.

Onaj koji želi voljeti također se treba odreći sebičnosti. Ljubav i sebičnost su suprotni pojmovi, nekompatibilni, antagonistički. Ne može se voljeti bez odricanja od sebičnosti jer je sebičnost zapravo odsutnost ljubavi. Naučiti voljeti je isto što i naučiti osloboditi se sebičnosti. Onaj koji povećava svoju sposobnost za ljubav istovremeno smanjuje svoju sebičnost i obratno.

Na koji način duh uči voljeti?

Kroz jedan trajni proces koji zahtijeva mnogo vremena evolucije. Duh počinje taj proces prije početka svoje ljudske faze i nikad ga ne završi jer tu je uvijek nešto novo za naučiti o ljubavi. Kao kod učenja govora, ne postoji drugi način razvoja ljubavi ako nije kroz stalnu interakciju s drugim bićima. U ranim fazama dok je duhovno biće slabo razvijeno, doživljava ljubav koju druga naprednija bića osjećaju prema njemu u obliku emocija. Tada se osjeća dobro. Također treba iskusiti što je odsutnost ljubavi tj. sebičnost drugih bića koji kao i on, još uvijek nisu u stanju voljeti. U takvoj se situaciji osjeća loše, ali mu također omogućuje prepoznati, naučiti bolje razlikovati odsutnost i prisutnost ljubavi a time vrednovati prisutnost ljubavi, što služi kao poticaj da u sebi samom razvija osjećaje. Tako da duhovno biće prije nego što je sposobno voljeti razvije osjećaje kao primalac ljubavi drugih naprednijih bića, a to mu služi za primjer toga što znači biti davatelj ljubavi. Također treba živjeti s drugim bićima s istom ili više izraženom sebičnošću od vlastite, koji su primjer odsutnosti ljubavi. Sve te interakcije motiviraju razvoj, najprije emocija (odnosi se na osjetila) a poslije osjećaja. Jednom kada duh prepozna ljubav koju je primio od drugih, on je spreman biti davalac ljubavi. Prvi osjećaj ljubavi će mu se probuditi prema onima koji su ga prvi voljeli (obično prema nekom članu obitelji), dok će ostala bića koja su se ponašala sebično prema njemu biti neprijatelji a oni s kojima nikada nije imao kontakt jednostavno će biti bića prema kojima osjeća ravnodušnost. U ovoj fazi duh je strastven u ljubavi ali osvetoljubiv i pakostan kada ljubav izgubi. Doći će i druga naprednija etapa u kojoj biće ne želi povrijediti one koji su mu naudili, jer shvaća da je patnja sama po sebi nešto negativno, što je nespojivo s ljubavlju i odustaje od osvete kao oblika naknade za učinjenu mu štetu. Ovu fazu bi se moglo nazvati napredna uvjetovana ljubav. U određenom trenutku, kada je stupanj razumijevanja i senzitivnosti bića znatno povećan, tada je spreman učiniti veliki korak i voljeti sva stvorena bića uključujući i one koji su ga mrzili, prezirali i podvrgli neizrecivoj patnji. To znači da je ušao u završnu fazu u kojoj se dosegne bezuvjetna ljubav, ona ljubav koju su propovijedala napredna bića kao što je bio Isus, kada su govorili „Ljubite vaše neprijatelje“. Naravno, ne dogodi se sve ovo preko noći. Bit će potrebni milijuni godina evolucije da bi se prešao put od prve do posljednje faze.

Bi li mogao sažeti ove etape kako bih lakše shvatio tu ideju?

Da, kao što sam već rekao, proces je kontinuiran ali radi boljeg razumijevanja mogli bi smo ga podijeliti na slijedeće faze:
1. Neosjetljiv kao primatelj i kao davatelj ljubavi.
2. Djelomično osjetljiv kao primatelj i neosjetljiv kao davatelj ljubavi.

3. Osjetljiv kao primatelj i djelomično osjetljiv kao davatelj ljubavi(uvjetna ljubav)

4. Visoko osjetljiv kao primatelj i vrlo osjetljiv kao davatelj (napredna uvjetna ljubav)
5. Potpuno osjetljiv kao primatelj i potpuno osjetljiv kao davatelj (bezuvjetna ljubav).

Što je izvor emocija i osjećaja i u čemu se oni razlikuju ?

U ranim fazama duhovne evolucije duhovnog bića, ono je u stanju doživljavati samo emocije koje su obično odgovor na vanjski poticaj. Taj razvoj emocionalne percepcije započinje u fazama koje prethode ljudskoj. U stvari, možete vidjeti da su mnogi viši sisavci, kao što su psi, krave, konji ili dupini, već u stanju uočiti i izraziti prilično duboke emocije vrlo različitih vrsta. U mjeri u kojoj duh eksperimentira s emocijama i počinje ih uzimati u obzir prilikom donošenja odluka, tako počinje razvijati osjećaje. Možete smatrati da su osjećaji napredni oblik emocija.

Možeš li malo potpunije objasniti razliku i odnos između emocija i osjećaja?
Emocije su kratkog trajanja, obično ih aktivira neki vanjski ili unutarnji podražaj. Osjećaji traju duže, dublje su ukorijenjeni u duhu a iako mogu biti pod vanjskim utjecajem ne moraju biti motivirani nikakvim vanjskim podražajem, već vlastitom voljom duha. Osjećaji i emocije su usko povezani. Osjećaj je sposoban probuditi emocije. Oni su kao interni izvor iz kojeg istječu, tako da su emocije u tom pogledu očitovanje osjećaja. Emocije, naročito one koje se dobiju izvana, također utječu na osjećaje a mogu biti poticaj za njihovo aktiviranje ili suzbijanje. U najvišem stupnju razvoja osjećaja ljubavi, tj. kada se doživljava osjećaj bezuvjetne ljubavi, nalazimo se s osjećajem koji će trajati vječno i kojeg uz to ne treba buditi niti hraniti nikakvim vanjski poticajem.

Iz kojih dijelova bića potječu emocije i osjećaji?

Emocije i osjećaji ljubavi potječu iz duhovnog tijela. “Ego-emocije” i “ego-osjećaji” iako se opažaju u duhovnom tijelu, generiraju svoju sebičnu primjesu u mentalnom tijelu.

Ne razumijem što želiš reći, što su to ego-emocije i ego–osjećaji? 116

To su negativne emocije i osjećaji koje generiraju sebična razmišljanja, u stvari, sebični stavovi su misli i stoga nastaju u umu.

Dakle osjećaji i misli imaju različito porijeklo? Uvijek sam vjerovao da su oboje proizvod uma.
Nemaju isto porijeklo. Osjećaj dolazi iz duha(duhovnog tijela) a misli iz uma(mentalnoga tijela).

Da vidimo jesam li dobro razumio. Želiš reći da sebičnost nastaje u umu a ljubav u duhu?
Da. Iako se, kao što sam već rekao ego-emocije i ego-osjećaji opažaju također u duhovnom tijelu, njihov sebični izgled nastaje u umu.

Možeš li to pojasniti? Još ne uspijevam shvatiti kako sebičnost nastaje u umu a sebični osjećaji i emocije se osjećaju u duhu.
Naravno. Zamisli da se jedna osoba koja nosi upaljenu svjetiljku nalazi unutar staklene kupole. Ako je staklo prozirno, kao što svjetlo koje izlazi iz fenjera van tako i svjetlost koja u kupolu ulazi izvana ne trpe nikakve promjene prolazeći kroz staklo. Međutim, ako je staklo kupole mutno promijenit će se prolaz svjetlosti kroz njega, kako one unutrašnje svjetlosti prema vani tako i vanjske svjetlosti prema unutra. Osoba sa svjetiljkom predstavlja duhovno tijelo a staklena kupola mentalno. Zamućenost staklene kupole predstavlja sebičnost. Sebičnost će promijeniti kako našu percepciju osjećaja i emocija drugih (svjetlo koje ulazi) prije nego što imaju utjecaj na duhovno tijelo, tako i izraz ili očitovanje osjećaja i emocija koje dolaze iz duhovnog tijela(svjetlost koja izlazi) koji će biti doživljeni od strane drugih, zbog primjese sebičnosti koja ih je impregnirala dok su prolazili kroz um.

Još uvijek ne mogu zamisliti kako u samoj ljudskoj prirodi funkcionira taj odnos ljubavi i sebičnosti. Kako je moguće da možemo voljeti, a u isto vrijeme biti sebični? Možeš li mi to objasniti?
Da, naravno. Zamislite da je ljudsko biće kao crveni luk, u čijem je centru duh koji zrači svjetlost a ta svjetlost je ljubav. Taj centar koji emitira svjetlost je obložen s više slojeva tako da svaki od tih slojeva pomalo ometa prolaz svjetlosti sve dok zbroj svih slojeva zajedno čini gotovo nemogućim da svjetlost iziđe vani. Svaki sloj predstavlja jedan izraz sebičnosti koju je potrebno postupno eliminirati kako bi se na kraju svjetlost, ljubav, sjaj, izrazio u svojoj veličini. Kako uklanjamo slojeve tako se svjetlost(ljubav) iz unutrašnjosti suoči s manje prepreka pri izlasku vani. Vanjski slojevi odgovaraju primitivnijim izrazima sebičnosti. To su slojevi taštine. Srednji slojevi odgovaraju ponosu i unutarnji su slojevi oholost.

Svaka se osoba nalazi na različitoj točki tog procesa. Većina duhova koji nastanjuju Zemlju su se uspjeli osloboditi samo od nekoliko prvih površinskih slojeva. Mali broj je uspio eliminirati neke od srednjih a tek nekolicina je u procesu uklanjanja unutarnjih slojeva sebičnosti. Iako je ovaj proces postupan i nalazimo duhove u svim razinama, možemo ih pokušati klasificirati, prema razini u kojoj se nalaze u odnosu na uklanjanje slojeva vlastite sebičnosti, u tri skupine: Ljubazan-Tašt, Velikodušan-Ponosit, Pun ljubavi-Ohol.

Zašto ih klasificiraš s dva pridjeva, jedan pozitivan a drugi negativan?

Zato što ne želim da se pri klasifikaciji otkrije samo dio sebičnih osobina duha, već da se prepoznaju kvalitete koje duh može razviti u svakoj od faza. Prvi pridjev izražava kvalitetu koji duh može postići kada nastoji razviti osjećaj ljubavi a drugi pridjev je stupanj sebičnosti u kojem se nalazi. Tašt može biti vrlo ljubazan, ponosit vrlo velikodušan a ohol može biti pun ljubavi kad je spreman prevladati svoju sebičnosti i boriti se za osjećaje. Nema ništa loše u tome da priznamo postojanje sebičnosti u svakom od nas i da je definiramo, da bi smo je time spoznali i bili u mogućnosti prevladati je. Za duha bi bilo negativno ne željeti priznati njezino postojanje, ne priznati realnost da svi imamo sebičnu stranu koju trebamo eliminirati kako bi smo mogli istinski voljeti i biti uistinu sretni. Nepriznavanje dovodi do duhovne stagnacije, jer se ne može prevladati ono što se ne priznaje, kao što se ne može izliječiti alkoholičar koji ne priznaje da to je.

Možeš li elaborirati na značajkama svake od tih triju manifestacija sebičnosti, koje si nazvao taština, ponos i oholost?
Da. Možemo razlikovati najmanje tri oblika sebičnosti a to su od najprimitivnijeg prema najsuptilnijem: taština, ponos i oholost. U svakodnevnom govoru često koristimo ove tri riječi, ali kao što ćemo vidjeti, njihovo duhovno značenje je mnogo šire i dublje i u mnogim aspektima se razlikuje od značenja s kojem ih obično upotrebljavamo. Definirat ćemo ih jednog po jednog i analizirati njihove pojavne odlike.

Što je taština i kako se ona očituje?

Taština je najprimitivniji oblik sebičnosti. Ona je tipična kod mlađih duhova i duhova koji su unatoč značajnom napretku u inteligenciji još uvijek početnici u poznavanju osjećaja.
Glavna značajka tašte osobe je da se jedino brine o sebi, osobito u zadovoljavanju svojih najprimitivnijih potreba i želja a malo ili nikako se brine o potrebama drugih bića, pri čemu ekscesivno koristi svoju slobodu volje a da nije ni svjesna da često krši slobodu volje drugih. Takva osoba uvijek želi biti u središtu pozornosti i biti primijećena. Jedva poznavajući ljubav, ne razlikuje dobro pravu ljubav od ugodnosti. Više osjeća potrebu i želju nego ljubav. Zbog toga je u odnosima s drugima sklonija tražiti slavu, divljenje, hvalu, biti zadovoljna i zadovoljena u svojim željama, nego biti voljena i voljeti.

Tašt uvijek uspoređuje sebe s drugima, nastojeći uvijek postaviti se iznad. Često izruguje i kleveće one koje smatra, u znanju ili materijalnim mogućnostima, manje vrijednima od sebe a pretjerano hvali one za koje vjeruje da bi mu mogli poslužiti za ostvarenje neke vlastite koristi. Često djeluje nepravedno, uvijek dajući prednost vlastitim interesima. Zato često izobliči stvarnost da bi prikrio svoja sebična djela. Obično je zbog loših osjećaja koje zrači nezadovoljan sam sobom i zato plašljivo bježi od samoće. Potrebit je od drugih koje često pokušava manipulirati i apsorbirati radi zadovoljavanja, ne samo svojih potreba već svojih mušica i hirova do te mjere da fizički i psihički porobi osobe oko sebe. No, brzo se umara od veza koje mu ne donose očekivano zadovoljstvo. Tako su to osobe koje često apsorbiraju i manipuliraju najviše ranjive članove obitelji, kao što su bračni drug ili djeca, a u radnim odnosima svojim podređenima, jer ih smatraju svojom imovinom ili da te osobe ne mogu pobjeći od njihovog utjecaja. Kada ne dobiju pozornost koju misle da zaslužuju, na bilo koji način i pod svaku cijenu je traže od drugih, izigravajući žrtvu, koristeći nasilje, ucjenu, prijevaru ili bilo koji drugi oblik manipulacije.

Zbog tako negativne i zagušujuće vibracije koju mogu generirati kada se njihov nedostatak očituje u potpunosti, na kraju odbijaju ljude od sebe, toliko da, ako ne poznaju taštinu i ne znaju kako njom upraviti malo je onih koji su u stanju izdržati dugo vremena u takvom društvu. To je razlog zašto oni imaju mnogo poznanika a malo prijatelja. Brzo se umore od onoga što košta truda i traže da drugi preuzmu njihove odgovornosti unatoč tome što se stalno hvale koliko oni čine i kako malo čine drugi. Kada čine nešto za nekoga, rijetko je to bez nekog interesa i u diskreciji, već to uvijek čine javno, hvalisavo, tražeći u zamjenu neku naknadu koja je obično veća nego usluga koju su učinili drugima. Jedna tašta osoba nema namjeru biti dobra osoba, već samo prividno to biti.

Uh, nadam se da nema mnogo takvih ljudi!

Tri četvrtine čovječanstva su još uvijek u ovoj ranoj fazi evolucije i taština je prevladavajući nedostatak političke klase vašeg svijeta. Iako se vjerojatno nitko ne identificira s onim što sam rekao, jer to priznati bio bi znak da je osoba već u naprednijoj fazi. Zbog toga je vaš planet takav kakav je.

Živjeti s tako sebičnom osobom mora biti teško iskušenje!

Misliš li da si ti oslobođen sebičnosti, bilo to u ovom ili nekom drugom suptilnijem obliku? To je izjava kojom si pokazao svoju vlastitu sebičnost, a očituje se u obliku nerazumijevanja prema tvojoj braći. A to nerazumijevanje koristiš kao opravdanje za odvojiti se od njih jer nisu napredni. Ova faza taštine, kao i slijedeće ponosa i oholosti, su faze kroz koje svi, apsolutno svi duhovi na putu do savršenstva moraju proći. A onaj tko ih je prošao, prošao je zbog toga što je postao svjestan svog nedostatka i potrudio se prevladati ga, a to je postigao uz pomoć primjera naprednijih bića od kojih treba učiti. Ako bi napredniji duhovi, kada uspiju u svom napretku, zanemarili svoju manje naprednu braću i sestre, koju bi to vrstu ljubavi širili? To što sam ovaj oblik sebičnosti opisao tako izravno može izgledati grubo, ali nisam to učinio s namjerom da se koristi za diskriminirati ili marginalizirati bilo koga, već da postanete svjesni ovog oblika sebičnosti i da upotrijebite stečeno znanje za vaše osobno poboljšanje.

Kako duh može postati svjestan vlastite sebičnosti, u ovom slučaju izražene u obliku taštine, i na koji način je može prevladati?

Obično tako da iskusi na vlastitoj koži sebičnost drugih, drugih koji su mu po sebičnosti slični. Zakon duhovne pravde suoči svakoga sa svojim vlastitim djelima ali kroz postupke drugih, kako bi duh iz takvog iskustva izvukao najviše koristi za svoju evoluciju. Patnja duha učini osjetljivijim, učini ga osjetljivijim u uočavanju patnje drugih, osobito onih koji su prošli kroz slična iskustva kao i on. To u njemu probudi osjećaj solidarnosti, a ona je sjeme ljubavi.

Mora li se uvijek dogoditi da duh na vlastitoj koži iskusi istu patnju koju su njegovi postupci prouzročili drugima, kako bi shvatio da im je njima naudio?
Ne. On to može učiniti kroz razumijevanje, jer je shvatio kakvu je štetu svojim postupcima učinio drugima ili zbog svega što je naučio iz pogrešaka i iskustava drugih. Ali za to mora biti dovoljno zreo u osjetljivosti, u ljubavi, jer kao što sam rekao, samo kada postoji ljubav on može osjećati druge, uključujući njihovu patnju, kao sebe samog. Dakle, u ranijim fazama, duh više napreduje kroz patnju, proživljavajući sebične postupke koje je sam generirao. Kada je već razvio osjećaj ljubavi napreduje kroz razumijevanje, razumijevanje vlastitih prošlih iskustava ili iskustava drugih.

Kako se kroz razumijevanje može prevladati taština?

Prvi korak je postati svjestan nedostatka, a drugi korak je promijeniti stav. Postati svjestan svog nedostatka ne znači da se on više neće očitovati. Ako ga možemo prepoznati i priznati da ga imamo a u isto vrijeme izbjeći ponašati se kako on želi, tj. prilikom donošenja odluka u našem životu ne dozvoliti da budemo privučeni njime već djelovati onako kako nam diktiraju osjećaji, nedostatak će gubiti snagu sve dok na kraju ne bude poražen. Postati svjestan vlastite taštine zahtijeva upoznati je, upoznati u čemu se sastoji, kako se očituje u nama i čime se hrani. Taština se hrani uvjerenjem da je za sreću važno biti u središtu pozornosti, da nam se dive, laskaju, da nam se potpuno posvete, da nam pružaju užitke, darove i pažnju. Taština se očituje kao tendencija da preobrazimo stvarnost kako bismo uvjerili druge i same sebe da moramo posjedovati sve što oko sebe vidimo, kako stvari tako i osobe, da bismo bili sretni. Taština je kao usisivač koji pokupi sve što mu je na putu, zadržavajući sve za sebe ali bez poštovanja za ono što ima. Kao dijete koje udara i prosvjeduje da bi mu roditelji kupili igračku, prividno najljepšu na svijetu bez koje mu je nemoguće biti sretan. A kada je dobije, igra se s njom nekoliko minuta a poslije mu dosadi i odbaci je. Stoga, dok tašta osoba nastavi skretati pozornost na sebe radi zadovoljavanja vlastitih hirova, ako se ne potrudi probuditi u sebi osjećaje, uvijek će se osjećati neispunjeno, prazno, nesretno, iako je od strane drugih voljena, jer to neće znati prepoznati niti cijeniti. Ono što se ne postigne vlastitim naporima, vlastitom voljom, ne može se razumjeti, cijeniti, ni uživati. Tašt se gotovo nikada ne bori za ništa, već nastoji da drugi za njega postignu ono što želi. Kada ima ciljeve obično su to eksterni, materijalni ciljevi, samo za vanjštinu i rijetko unutarnji duhovni ciljevi. Takva osoba sliči onom koji se uvijek grije na vatri susjeda jer se ne želi potruditi i upaliti svoju vlastitu. Uvijek će biti ovisan o drugima i neće moći učiniti ništa samostalno. Zapali u sebi vlastitu vatru i nećeš ovisiti o drugima da se ugriješ. Na duhovnoj razini ta vatra je plamen ljubavi, koja tješi i grije dušu, daje snagu za ići naprijed i biti istinski sretan.

Postoje mnogi koji teže uspjehu kao načinu postizanja sreće. Što bi im mogao reći?
Da se varaju. Uspjeh je kompliment taštini, ali je zamka osjećajima. Jedini način na koji se može biti sretan je ispuniti se ljubavlju.

Bi li mi mogao ukratko dati jedan savjet koji obuhvaća sve što si rekao o prevladavanju taštine kroz razumijevanje?
Da. Korak koji tašta osoba treba dati za prevladati svoj nedostatak je razumjeti da sreća ne ovisi o vanjskom okruženju već o vlastitoj nutrini. To je velika pouka koju svi moramo naučiti: istinska sreća ne ovisi o tome da te vole drugi nego da voliš ti. Stoga, ako želiš biti sretan, ne traži očajnički da te drugi vole već nastoj probuditi vlastite osjećaje.

Što bi rekao jednoj taštoj osobi da joj pomogneš u razvoju?

Nikad nećeš biti sretan kroz postizanje divljenja, ljubavi, uspjeha i priznanja od strane drugih. Ako si nezadovoljan vlastitim životom, ako se osjećaš usamljeno i prazno, ne traži vani krivce odgovorne za tvoju nesreću, jer nisu vani već u tebi. Ne traži toplinu na vatri drugih jer nikada nećeš imati dovoljno. Upali svoj vlastiti plamen da tako ne ovisiš o tome što čine ili ne čine drugi za tebe. Ostavi na stranu sebičnost i voli jer je bezuvjetno voljeti jedini način da ispuniš unutarnju prazninu.

Čini mi se da to što sada govoriš, proturječi onom što si rekao ranije. Ako se odreknemo toga da nas vole, kako ćemo biti u stanju voljeti? Možda sam se loše izjasnio. Ne treba se odreći toga da nas vole. Želim reći da sreću tražimo na pogrešan način. Stavimo svu težinu na jednu stranu vage i zahtijevamo da ona bude u ravnoteži.

Ne znam što točno želiš reći. Imaš li kakav primjer koji bi mogao pomoći da to bolje razumijem?
Da. Zamislite da na jednom divovskom trgu okupimo cijelo čovječanstvo da bi smo podijelili svu ljubav koja postoji na svijetu. Najprije pitamo: „Tko želi biti voljen?“. Vidjet ćemo da apsolutno svi podižu ruku ponavljajući: „Ja, ja. Ja prvi. Meni je najpotrebnije.“ Ali ako sad upitamo: „Tko je voljan dati ljubav?“, vidjet ćemo kako se trg brzo prazni i samo se nekolicina zadržala i podigla ruku. Što će ostati za podijeliti? Samo ljubav nekolicine. To je ono što se događa u vašem čovječanstvu, samo ljubav nekolicine održava svijet jer je većina spremna samo primiti, ali ne primiti ljubav već uglavnom zadovoljiti svoju sebičnost.

Nadate se, kao pasivni subjekti, da će ljubav doći izvana. Da vas ta vanjska ljubav čarobno stigne i učini vas sretnima, a da se za to ne morate potruditi, kao da se radi o nekakvoj drogi. Ali kao što sam rekao, čak i dobivajući sve što vam treba, ako ostanete pasivni, ako se niste borili da prevladate svoju sebičnost, doći će to biće koje vas voli i daje sve što u sebi ima i reći ćete: „Nije dovoljno, još uvijek nisam sretan. Potrebno mi je da mi daš više.“ I zahtijevat ćete više i više jer nikada neće biti dovoljno za ispuniti vašu unutarnju prazninu. I nikada nećete cijeniti ono što vam daju veććete vidjeti samo ono što još uvijek niste dobili. Bilo koja mala prepreka u životu će biti razlog za prigovor. Ako svane oblačno žalit ćete se jer je hladno, ako svane sunčano žalit ćete se jer je vruće. I sve to zbog toga što pogrešno tražite. Ta praznina koja se osjeća samo se može popuniti ljubavlju koju je osoba sposobna na aktivan način generirati za sebe i za druge. Dakle, za biti sretan je jednako potrebno dati ljubav kao i primiti.

Vraćajući se na temu taštine, pretpostavljam da svatko tko se nalazi u toj fazi nema iste karakteristike.
Naravno. Postoje različiti stupnjevi taštine. U prvoj se fazi taštine očituju primitivniji i više materijalni oblici sebičnosti, kao što su škrtost(ne želi dijeliti ono što posjeduje s drugima), pohlepa(želi imati sve više i više, čak i na tuđu štetu), zavist(odbojnost prema onima koji imaju nešto materijalno za čim osjeća pohlepu). U drugoj fazi, kada duh napreduje u poznavanju osjećaja, ta materijalna sebičnost se počinje mijenjati u duhovnu sebičnost. U ovoj fazi duh se i dalje drži egoizma, ali je u isto vrijeme počeo razvijati osjećaje. Iako još uvijek nerado daje, u stanju je prepoznati prisutnost ljubavi i dobrobit koju uz nju osjeća i željan ju je primiti. Tada se škrtost pretvara u vezanost(ne želi dijeliti s drugima nježnost i ljubav koju dobiva od određenih osoba) a pohlepa u duhovnu pohlepu(želi da svatko nastoji samo njemu dati ljubav), dok zavist uzima suptilniji izgled i postaje averzija prema onima koji imaju neke duhovne vrline a koje sam nema ali ih želi imati. Budući da su osjetljiviji, imaju razvijeniji koncept pravednosti, ali kada se tiče njih, često djeluju nepravedno, svjesno dajući sebi prednost držeći se još uvijek svoje sebičnosti. Za to snose veću krivicu jer su svjesniji.

Koji je osnovni napredak jedan duh ostvario kada se može reći da je savladao etapu taštine?
Najvažniji uspjeh koji obilježava granicu između taštine i ponosa je buđenje vlastite duhovne ljubavi. Dok je tašta osoba izrazito duh primalac ljubavi, ponosita osoba je duh davalac ljubavi. To znači da je na vlastitu inicijativu stekao već prilično ukorijenjenu sposobnost za istinski voljeti.

Želiš reći da tašta osoba nije sposobna voljeti ili iskusiti ljubav?

Ne, naravno da ne želim to reći. Svi su duhovi sposobni voljeti. Štoviše, svaki duh koji je dosegnuo stupanj ponosa je najprije prošao kroz fazu taštine. Naravno, ne događa se preko noći da duh postane davatelj ljubavi već je za to potreban duži vremenski period u kojem se odvija borba između sebičnosti i buđenja osjećaja, između onoga što upali i onoga što ugasi plamen ljubavi. Kod taštog je taj plamen slab, neprestano se pali i gasi. Kod njega još uvijek nema jake volja za razvijanjem osjećaja i nema potrebu za održavanjem tog plamena, jer je još uvijek vrlo odan zadovoljavanju svojih sebičnih hirova. Drugim riječima, dok tašta osoba još uvijek nije u stanju zapaliti ili oživjeti svoj vlastiti plamen i još uvijek traži da se ugrije na vatri koja zrači iz drugih, ponositi je već pronašao način da upali vlastiti unutarnji plamen i njegova volja čvrsto radi na održavanju plamena živim jer je upoznao i iskusio nešto od istinske sreće koja zrači kada taj plamen gori snažno i zato je želi još intenzivnije doživjeti.

Kako duh nauči upaliti svoj vlastiti plamen?

Iz svog vlastitog iskustva i primjera drugih naprednijih duhova. Obično se jedan tašt duh u ljubavi inicira uz pomoć jednog naprednog duha, davatelja ljubavi, utjelovljenog kao netko blizak: njegov partner, član obitelji, kao otac, majka, sin ili kćer, brat ili sestra. Često manje napredni duh, naviknut da drugi rade za njega, u danom trenutku ne shvaća što mu se daje i traži sve više i više…. Sve dok to ne izgubi. Tada se probudi nostalgija za izgubljenom ljubavlju i želja da ponovno iskusi ono što je jednom imao. To je trenutak buđenja svijesti i priznavanja da je bio voljen a to nije bio sposoban cijeniti. Ova potreba budi prve osjećaje prema osobi ili osobama koje su mu dale toliko a ti osjećaji će trajati i za druge živote. Znači, da bismo mogli voljeti, prvo moramo biti u stanju primiti ljubav. U idućim životima duh će se suočiti s iskustvom življenja s drugim od njega manje razvijenim duhovima, koji će od njega tražiti isto što je on tražio od drugih, tako će se naći suočen sa samim sobom kako bi u sebičnom ponašanju drugih prepoznao svoje vlastito. To učenje se može produžiti kroz mnoge živote, naizmjenično imajući ulogu primatelja ili davatelja ljubavi. Što više daje kao davatelj, više će primiti kao primatelj. Sad ovisi o volji duha slijediti put ljubavi ili nastaviti putem sebičnosti.

U čemu je još duh napredovao kada je prevladao stupanj taštine?

Napravit ću jedan opći pregled postignuća duha koji se sasvim oslobodio taštine i nalazi se potpuno uronjen u fazu ponosa. Ta promjena proizlazi iz činjenice da je duh već poznavatelj osjećaja i potvrđeni davatelj ljubavi. Koncept pravednosti je kod njega razvijeniji. Osoba koja je došla do faze ponosa je svjesnija onoga što je ispravno i pravedno i onoga što je samo prividno tako. Općenito, ponositi se ponašaju pravednije. Sada više ne nastoje favorizirati sebe ako bi time bili nepravedni, već pri donošenju svojih odluka uzimaju u obzir štetu koju bi mogli prouzročiti drugima. Ponositi ne traži da mu se ugađa već da ga se voli a također želi istinski voljeti. Osobina koju je ponositi već dijelom stekao, a suprotna je taštini, je poniznost. On više ne želi nešto uraditi da bi privlačio pozornost nego zbog zadovoljstva koje osjeća kada postupa pravedno i velikodušno. Ponositi su velikodušni prema onima koje vole a u vezama ne žele biti centar pozornosti i draže im je jedno pravo prijateljstvo nego stotinu površnih.

Znači li to da se ponositi razvija brže od taštog, pošto je od njega duhovno napredniji?
Ne, jer brzina napretka ovisi o volji i važnosti koju duh pridaje oslobađanju od sebičnosti i razvijanju osjećaja ljubavi. Postoje ponositi koji su zastali u evoluciji a ta stagnacija može trajati mnogo života, kao što ima taštih koji ulože mnogo volje u svoj razvoj i brzo napreduju. Iako je istina da veće poznavanje i svjesnost osjećaja djeluje tako da razvijeniji duh ima veću sposobnost napredovanja i može imati čvršću volju za napretkom, a također više trpi kada stagnira, tako da mu taj nemir predstavlja katalizator za daljnji napredak. Uspoređivati jednog naprednog duha koji iza sebe ima mnoga utjelovljenja s jednim mladim slabo razvijenim je tako neosnovano kao što je vjerovati u valjanost rezultata jednog istog ispita inteligencije koji se uradi djetetu od sedam godina i jednom mladiću od petnaest. Normalno je, iako onaj od sedam godina može biti jako inteligentan, da onaj od petnaest ima bolje rezultate od sedmogodišnjaka i takav test ne bi imao nikakvu valjanost jer je onaj od petnaest, budući je stariji, imao više vremena za učenje i razvijeniji je fizički i psihički.

Dakle, ne treba se evolucijski uspoređivati s drugima već sa samim sobom u tome koliko se je moglo napredovati iz jednog utjelovljenja u drugo, jer razvojni stupanj ne ovisi samo o brzini učenja već također o vremenu koje je svaki duh proveo razvijajući se. Kako svako biće ima različitu duhovnu dob, općenito se događa da su stariji duhovi razvijeniji od mlađih, jednostavno zbog toga što su imali više vremena razvoja. Unatoč tome postoje slučajevi mladih duhova koji su napredovali vrlo brzo i prestigli druge duhove starije od sebe, i obratno, imamo vrlo stare duhove koji su duhovno dugo vremena stagnirali i njih su prestigle generacije mlađih duhova.

Možeš li mi dati primjer koji bi oslikao odnos između stupnja razvoja i brzine napretka?
Da, primjer dva automobila koji pođu iz iste točke ali prvi pođe sat ranije od drugog. Onaj koji pođe drugi prvotno više kasni ali ako je brži od prvog automobila, u nekom trenutku će ga sustići. Pređena udaljenost je jednaka razvojnoj razini duha dok je brzina u bilo kojem trenutku jednaka ritmu razvoja.

Vraćajući se na temu ponosa, možeš li objasniti što je ponos i kako se očituje?
Glavni problem ponositoga je taj što teško podnosi nezahvalnost, sebičnost i nedostatak ljubavi drugih prema njemu, osobito ako je s njima uspostavio emocionalne veze. Iako ponositi lako može voljeti one koji ga vole, još uvijek pokazuje poteškoće u voljenju onih koji ga ne vole. Zbog toga ponositi odbija prihvatiti voljene osobe onakvima kakve su, sa svojim vrlinama a osobito sa svojim manama. Vrlo mu je teško priznati da u svojim gledištima može biti u krivu. Teško mu je prihvatiti da mu se ne uzvrati ljubav, tj. prihvatiti da postoje osobe koje nastavljaju sa svojim sebičnim ponašanjem ma koliko ljubavi im dao, osobito ako se radi o bliskim srodnicima, kao što su roditelji, braća, sestre, partner, djeca itd.

Pogledajmo primjer ponašanja jedne žene koja je u fazi ponosa. Ona će u svojim odnosima s drugima, kao plod napora koji je ona sama učinila da bi se oni promijenili, očekivati neku promjenu i očajava, pada u depresiju i ljuti se, kada unatoč svem trudu, ne uspijeva. Ako joj pruže male znakove naklonosti dozvolit će si da bude apsorbirana. No ako otkrije da je određene osobe manipuliraju, uvelike će se razljutiti i moguće je da se pojavi ogorčenost prema njima. Iako naizgled ne traži nagradu za ono što čini, još uvijek dobro ne podnosi nezahvalnost, kada uz sve najbolje namjere želi nekome pomoći a zauzvrat primi udarce.

Iz ovog razloga, manifestacije ponosa se pokrenu kada ponositi pati epizode nezahvalnosti i neuzvraćene ljubavi. Pred takvim preprekama i ozljedama svojih osjećaja reagira zatvaranjem u sebe, izolirajući se od ljudskih odnosa. Tada mu se probude ljutnja, bijes, nemoć, tvrdoglavost, strah, krivnja. Sklon je prikrivanju svojih osjećaja i emocija, strah ga je izraziti ono što osjeća jer se boji da će mu drugi te osjećaje povrijedili. S jedne strane, potiskuje negativne osjećaje jer ne želi da ga nitko žali niti da drugi vide njegove slabosti i to iskoriste da bi ga povrijedili. A s druge strane, potiskuje pozitivne osjećaje jer ne želi da se taštim osobama probudi zavist i pokušaju ga zbog toga povrijediti. Suzbijanje pozitivnih osjećaja čini ga nesretnim a potiskivanje i skrivanje negativnih raspoloženja, patnja u tišini, može ga dovesti do toga da u određenim trenucima eksplodira od ljutnje i bijesa, zbog čega se poslije osjeća kriv. Nepovjerenje prema drugima i vjerovanje u samodostatnost u rješavanju bilo kakvih problema su stavovi koji ga najviše izoliraju od drugih.

Koja je najviše štetna osobina nekog tko je ponosit?

Uvjerenje da nije dostojan ljubavi, da nije dostojan da ga istinski vole i da zato nije vrijedno ni voljeti. To je stav koji ga najviše izolira, zatvara u sebe i ono što ga može pretvoriti u rezerviranu, apatičnu, sramežljivu, tužnu, ćudljivu, melankoličnu, razdražljivu osobu koja nema volju za životom. Ako smo ranije rekli da tašt nije sposoban cijeniti kad ga vole, ponositi ne dozvoljava da ga vole. Tako da iz jednog ili drugog razloga proizlazi da osoba zbog svoje mane, iako je voljena, to ne osjeća. Tašt, zbog toga što više želi da mu se zadovolji njegova sebičnost nego što želi primiti osjećaje a ponositi jer se zatvara u sebe kako mu nitko ne bi naudio i odbija primiti bilo kakav znak ljubavi.

Dat ću vam primjer ponašanja muškarca u fazi ponosa. Moguće je da je još od djetinjstva na sve načine pokušavao da mu se posveti malo pažnje i da je zbog toga uvjerio sam sebe da ništa bolje ne postoji, da ga nitko ne može voljeti takvim kakav je. I što se tada dogodi? Kada se pojavi netko spreman voljeti ga na takav način, bezuvjetno, takvog kakav je, a ne zbog onog što čini, uplaši se i sakrije u sebi. Odbije ljubav jednostavno zato što ne može vjerovati da je istinita. „Ne mogu vjerovati da me netko voli, da me ne želi iskoristiti. Sigurno postoji nekakva zamka. Sigurno će me povrijediti ako dozvolim da mi se približi i patit ću još više. Nije vrijedno ni pokušati.“ I tada, ponositi, iako ima sve što mu treba da bi bio sretan i sposoban je to cijeniti, to odbaci i tada pati zato što ne želi patiti, jer se ne želi boriti za osjećaje.

Što treba učiniti da bi se prevladao ponos?

Isto kao kod taštine, prvi korak je postati svjestan nedostatka a drugi je promijeniti ponašanje. Sama činjenica da je duh postao svjestan mane i načina njezinoga očitovanja ne sprječava je da se pojavljuje. Ali prepoznati i priznati vlastiti defekt će nam pomoći da pri donošenju odluka u našem životu izbjegnemo djelovati kako on želi. Ukoliko donosimo odluke u skladu s onim što nam diktiraju osjećaji, nedostatak će postupno slabiti sve dok na kraju ne bude poražen.

Da bismo postali svjesni ovog nedostatka, potrebno je da detaljno spoznamo što je to ponos, kako se u nama očituje i što ga hrani. Ponos se hrani strahom, nepovjerenjem, samodostatnošću i manifestira se kao izolacija i potiskivanje osjećajnosti. Ponos je za osjećajnost duha kao jedan oklop koji je zatvara, kao nesavladiva tvrđava koja sprječava ulazak i izlazak osjećaja. Stoga se treba boriti i odbaciti taj oklop.

U toj borbi najprije se treba osloboditi uvjerenja da nije dostojan ljubavi, da nikada neće naći nekog tko ga istinski voli. Onaj koji traži pravu i uzvraćenu ljubav, taj je prije ili kasnije nađe, jer skladni duhovi imaju tendenciju da se traže i prepoznaju kad se sretnu. No, potrebno je biti strpljiv i dosljedan, jer tko zatvori i zaključa vrata da bi se zaštitio od zla, također ih zatvori za iskusiti nešto dobro. Dobro je biti oprezan kako bismo izbjegli da nas povrijede, ali ne možemo se odreći osjećaja, niti uzvratiti nezahvalnost nezahvalnošću, mržnju mržnjom, ogorčenost ogorčenošću, jer zbog čega patimo mi, također pate i drugi. Onaj koji je više svjestan patnje jer je osjetljiviji, odgovorniji je za njezino uzrokovanje od onog koji je uzrokuje a toga još nije svjestan. Već sam vam rekao i ponavljam, niste sami. Svi, apsolutno svi ste neizmjerno voljeni od strane Boga, od vaše duhovne vodilje, od mnoštva duhovnih bića i prijatelja, vaše duhovne obitelji, utjelovljene i ne-utjelovljene. Štoviše, svatko od vas ima jednu dušu blizanku, vašu drugu polovicu, uz koju ćete doživjeti buđenje čiste, bezuvjetne ljubavi. Potrebno je samo da toga postanete svjesni.

Ponositi također treba naučiti kako prihvatiti nezahvalnost onih koji su ga povrijedili, jer je sposoban razumjeti one koji ne razumiju i mora shvatiti da je i on jednom bio u istoj situaciji.

Što bi ponositom predložio da učini kako bi lakše izišao na kraj s tuđom nezahvalnošću? Mislim da to nije jednostavno.

Najprije se treba osloboditi straha od toga da bude svoj, da bude ono što doista je. Treba se osloboditi od lanaca onih koji kažu da ga vole, a u stvari samo žele njime vladati. No, zbog toga ne treba uzeti nasuprotni pristup i iz straha od patnje izolirati se od ljudskih odnosa. Nije loše željeti da nas vole, ali trebamo znati da svatko nije jednako sposoban voljeti i ne trebamo zahtijevati od naših bližnjih ili od onih koji svakodnevno žive uz nas da nas vole i poštuju istim intenzitetom kojim mi volimo i poštujemo njih samo zato što želimo da nam jednako uzvrate. Jer tko je više kriv za ne-uzvraćanje ljubavi, onaj koji ne voli jer ne zna kako(tašt) ili onaj koji zna kako voljeti ali to ne čini zbog svog defekta(ponosit)?

Također je važno ne ugađati drugima prekomjerno, ako to znači odricati se svoje slobodne volje, vjerujući da će se time u drugima probuditi još neprobuđeni osjećaji. Taj pretjerani napor bez nagrade može kasnije prouzročiti razočarenje, tugu, ogorčenost, ljutnju, bijes i nemoć. Kao što sam rekao, istinska ljubav se daje bezuvjetno ne očekujući ništa za uzvrat i nikoga se ne može prisiliti da daje nešto što ne želi ili ne može dati.

Ukratko, što bi rekao ponositom da mu pomogneš u razvoju?

Kada se osjećaš tužan i prazan ne zatvaraj se u sebe i ne potiskuj osjećaje vjerujući da ćeš manje patiti ako ne osjećaš, jer ćeš patiti još više a to će biti sterilna patnja koja ničemu ne vodi. Nastoj živjeti sukladno onom što osjećaš a ne onom što misliš. Imaj razumijevanja prema drugima, ali ne daj se povesti onim što drugi očekuju od tebe, ako to nije ono što osjećaš. Nemoj koristiti štetu koju su ti nanijeli kao opravdanje za nepovjerenje i izoliranost. Budi oprezan s onima kod kojih osjećaš da žele iskoristiti tvoje osjećaje ali otvoren s onima koji idu prema tebi s dobrim namjerama.

Kako se trebamo ponašati prema onima koji nas žele apsorbirati, a da im ne učinimo nažao?
Trebamo znati da li je patnja druge osobe uzrokovana nekim našim sebičnim činom ili ona pati zbog svoje vlastite sebičnosti jer ne želi poštivati našu slobodnu volju. Ako je zbog našeg sebičnog ponašanja, moramo se potruditi i promijeniti ponašanje, ali ako je zbog sebičnosti te druge osobe tada ona mora napraviti promjene da bi se osjećala bolje. Treba shvatiti da si sama uzrokuje patnju iako vjeruje da pati zbog onog što joj čine drugi.

Što ako se ne želi promijeniti?

Ne možemo je prisiliti na promjenu, jer bi to bilo kršenje njene slobodne volje iako bi promjena bila za njenu dobrobit, ako je promjena prisilna onda nije istinita. Ali ovo im ne daje pravo siliti slobodnu volju drugih. Tako da, ako ste podvrgnuti sebičnom ponašanju drugih koji teže zadovoljavanju svoje sebičnosti, ne trebate ustupiti u svojim osjećajima i najdubljim uvjerenjima.

Ako sam u konfliktu s određenom osobom, s mojom majkom na primjer, kako mogu znati pati li ona zbog vlastite sebičnosti ili zbog mog sebičnog čina?
Postavi se na njezino mjesto i analiziraj kako bi se ti osjećao da si na njenom mjestu i što bi želio da si u njezinoj situaciji. Ako kao primatelj nekog čina promijeniš odluku u odnosu na ono što si mislio učiniti kao davatelj ili izvršitelj, znači da je bilo neke sebičnosti i nepravde u tvom stavu. Ako zadržiš isto mišljenje kao primatelj i kao davatelj, bliže si tome da budeš ispravan. U svakom slučaju, često se događa da postoji jedna mješavina svega po malo, to jest, da ima sebičnosti na obje strane, tako da svatko treba ispraviti svoj dio sebičnosti, ali čvrsto braniti ono što nije sebičnost i ne popuštati pred sebičnim ponašanjem drugih. Na kraju sve se svodi na izreku „ne čini drugima ono što ne želiš da učine tebi“ i „bori se da drugi ne čine tebi ni onima koji o tebi ovise ono što znaš da uzrokuje patnju i što je povreda slobodne volje“.

Potreban mi je neki primjer da bih to bolje shvatio.

Dobro, dat ću ti jedan primjer. Zamisli jednu majku koja kao način obrazovanja tuče svoje dijete, jer kaže da tako dijete uči poslušnosti, ne misleći na fizičku i psihičku bol koju mu uzrokuje. Ako stvarno vjeruje da je njezin stav ispravan neće imati ništa protiv da nju tuče suprug koji se za to opravdava istim argumentima koje ona koristi u odnosu na dijete. Ali kao što svi patimo kada nas tuku, sigurno bi se i ova žena gorko žalila na svoju situaciju s mužem i naravno da ne bi pristala na to da je nastavi tući jer joj to nanosi bol. Ova majka bi trebala shvatiti da, ako ona pati kada je tuče muž, mora biti da također njezino dijete u istoj mjeri pati kada ga ona tuče i ako želi vidjeti stvarnost i naučiti iz nje, doći će do zaključka da je tući nekoga po sebi loše, jer uzrokuje patnju i ne postoji razlog koji to može opravdati. Što je rješenje za ovu ženu? Odreći se korištenja nasilja protiv svog djeteta, jer na taj način pobjeđuje svoju sebičnost, svoju želju da silom slomi volju drugog slabijeg bića, a u isto vrijeme boriti se za oslobođenje od tlačenja koje nad njom čini agresivni i sebični suprug koji nasilno krši njenu slobodu volje. Ako agresor pati kada izgubi svoju žrtvu, ne pati zato što mu žrtva čini štetu, već zato što se sam ne želi odreći sebične želje da silom slomi volju drugog bića.

Ranije si rekao da se ne trebamo pretjerano truditi u ugađanju drugima. Čini mi se kao proturječnost jer kada voliš jednu osobu, zar joj ne nastojiš u svemu ugoditi kako bi se osjećala sretnom?
Velika je pogreška vjerovati da se jedna osoba više voli kada joj se više ugađa i to je velika zamka u koju upadne puno dobronamjernih ljudi. Osobi koju volite treba nastojati pomoći, razumjeti je, poštivati, prije nego ugađati joj. Važno je znati razlikovati ugađanje od pomaganja, jer se može dogoditi da nekome štetiš umjesto da mu pomažeš kada mu ugađaš, jer ugađaš njegovoj sebičnosti. Štetiš i samom sebi kada ugađajući podvrgneš svoju volju sebičnosti druge osobe, gubeći tako vlastitu slobodu.

Kako razlikovati ugađanje od pomaganja?

Kada jedna osoba na sebe preuzme iskušenja i okolnosti koje treba savladati druga, ugađa joj a ne pomaže, jer je sprječava ispitati vlastite sposobnosti, pridonoseći time njenoj duhovnoj stagnaciji. Stvarna pomoć je podržati i ohrabriti osobu da sama savlada svoja iskušenja ili životne okolnosti jer je to jedini način na koji može duhovno napredovati.

Možeš li nam dati jedan primjer razlike između pomaganja i ugađanja?

Da. Zamisli dva dječaka iz istog razreda kojima učitelj zada domaći rad. Obojici dječaka je vrlo zamorno raditi domaću zadaću i pokušavaju je izbjeći jer vrijeme žele provesti igrajući se. Otac prvog dječaka odluči uraditi domaću zadaću umjesto sina, kako bi ga oslobodio neprijatnosti prekida igre i da ne bi morao otići u školu s nezavršenom zadaćom, dok mu se dijete mirno nastavi igrati. Drugi otac odluči sjesti sa svojim djetetom i pomoći mu da sam uradi domaću zadaću iako to znači da se na neko vrijeme treba prestati igrati. Prvi otac je taj koji ugađa, jer obavlja zadatke koje njegov sin smatra zamornim, ali ne pomaže, jer je domaća zadaća okolnost koju treba rješavati njegov sin, to je njegov zadatak i potreban mu je za učenje. Ovaj otac doprinosi da mu dijete postane lijeno, ovisno i razmaženo i da se navikne tražiti da mu drugi rješavaju probleme u bilo kakvim okolnostima. Drugi otac ne ugađa, jer se svojim stavom izložio mogućem napadu ljutnje djeteta koje ne želi prekinuti igru, ali mu pomaže jer pridonosi da dijete uči i preuzima svoje obveze.

Dakle loše je ugađati voljenoj osobi?

Ne uvijek. Samo kada ugađanjem drugom gubiš svoju slobodu ili kada time pridonosiš da druga osoba duhovno stagnira, kada je zamijeniš u iskušenjima koje ona sama treba prevladati.

Vratit ću se na pitanje ponosa, kakav je napredak postignut kad je prevladana faza ponosa?
Duh je svjesniji i sigurniji u svoje osjećaje i mora u skladu s njima živjeti da bi bio sretan. Manje se boji pokazati takvim kakav je. Zbog toga je otvoreniji, veseliji, spontaniji, slobodniji i ima manje prepreka prema osjećajima. Manje se zatvara u sebe. Lakše prihvaća nezahvalnost. Ima više razumijevanja za druge. Manje mu se bude osjećaji ogorčenosti i bijesa jer manje nastoji ugađati, rjeđe se dozvoli apsorbirati i ne dopušta se lako podjarmiti. Očekuje manje u zamjenu za ljubav koju daje. Otvoreniji je za primiti ljubav drugih i otvoreniji je dati drugima ljubav koju nosi u sebi. Manje ga pogađaju negativne okolnosti a više cijeni i uživa u pozitivnima.

Što obilježava prijelaz između faze ponosa i oholosti da bi se one smatrale dvjema zasebnim fazama?
Ponositi je u stanju dati i primiti ljubav ali potiskuje oboje iz straha da će patiti, a zato oko sebe izgradi “protu-osjećajni” štit. Taj štit je ponos. Gotovo potpuno uklanjanje tog štita obilježi prijelaz u slijedeću fazu.

Izgleda da se bližimo kraju puta do bezuvjetne ljubavi, zar ne?

Još uvijek ne. To što se duh prilično oslobodio svojih suzdržavanja, svojih strahova, to što lakše prihvaća neke negativne stavove kao što je nezahvalnost, ne znači da je u potpunosti sve prevladao. Duh koji je prevladao ponos još uvijek mora prevladati jedan suptilniji oblik sebičnosti, napredni ponos: oholost.

Možeš li mi objasniti što je oholost i što nju obilježava?

Oholost je nedostatak poniznosti, višak onoga što pogrešno zovete „ljubav prema samom sebi“. Dva glavna problema koja duhu u ovoj fazi ostaju za prevladati su, nedostatak poniznosti i vezanost koja uzrokuje poteškoće u dijeljenju ljubavi voljenih osoba s drugima. Oholi se osjeća vrlo siguran u sebe, ne treba mu nitko drugi, za sve si je samodostatan. Iako je obično spreman pomoći drugima, rijetko traži pomoć za sebe, ni onda kada mu je doista potrebna, jer zbog svoje mane vjeruje da je traženje pomoći znak slabosti. Zbog toga se prikriva pred drugima. Krije svoje potrebe, svoje slabosti, svoje nedostatke, pad morala, kako nitko ne bi primijetio kako se uistinu osjeća i da nitko ne bi rekao, „Događa li ti se nešto, trebaš li pomoć?“. A ako netko nešto primijeti, nervoze se i ljute jer im je teško priznati da nisu samodostatni. Tada izraze nepovjerenje, bijes i aroganciju. Iako je na nezahvalnost oholi manje osjetljiv nego ponositi i osjeća se njome manje povrijeđen, u situacijama kada ga kleveću ili kada je prevaren, također mu se probude ljutnja i nabusitost, isto kao i u onim situacijama koje ne može riješiti u skladu sa svojim planovima.

Na primjer, kada ga ne poštuje ili mu se obrati s podsmijehom netko koga on pokušava razumjeti i pomoći mu, probudi mu se bijes i drskost i može reći nešto poput „Ne znaš ti tko sam ja!“, „Kako se usuđuješ?“ ili „Tko misliš da si ti da mi se tako obraćaš?“.

Ova poteškoća u prihvaćanju nezahvalnosti i klevete, zbog nedostatka poniznosti stvara kod njega predrasude, klasificira i nejednako postupa prema drugima. Ako ne može prepoznati i prevladati taj svoj nedostatak, njime će prevladati nepovjerenje u trenutku kada mu se približe osobe koje trebaju njegovu pomoć. Predrasude ga mogu dovesti do toga da se prema nekim osobama ponaša suzdržano i da im odluči uskratiti pomoć koja im je potrebna, te se ponaša nepravedno i neprimjereno zbog nepovjerenja, straha ili kolebanja koje prema njima osjeća.

Iako se oholi osjeća samodostatno, u stvarnosti mu je kao i drugima potrebno voljeti i također osjećati se voljen da bi bio sretan, iako mu je to teško priznati. Stoga, kada se osjeća nesigurno u osjećajima, fasada samodostatnosti mu se raspadne. Strah od gubitka ljubavi za koju je mislio da je sigurna kod njega potiče osjećaje nepovjerenja, tuge, očaja i nemoći. A to mu se događa jer još uvijek pati od vezanosti, teško mu je dijeliti ljubav voljenih osoba.

To mi izgleda kao prilično normalna reakcija. Zar nam se to svima ne događa kada se bojimo izgubiti ljubav voljene osobe?
Da je uspio doživjeti bezuvjetnu ljubav ne bi patio od vezanosti niti bi se ičega bojao jer bi znao da se prava ljubav nikada ne može izgubiti.

Kako se prevlada faza oholosti?

Ponovno, s ljubavlju, razumijevanjem i izbjegavanjem učiniti ono što naša mana želi. Oholost se smanjuje u mjeri u kojoj poniznost jača i vezanost slabi, a obje te pojave se razvijaju kroz davanje ljubavi bližnjima, kroz iskrenu i nesebičnu pomoć drugima. Ako se oholi, zbog straha od razočarenja i poniženja, suzdrži od davanja pomoći koju je sposoban dati, daje poleta svojoj mani i stagnirat će. Ali ako pobijedi svoje strahove i predrasude te dopusti osjećajima da ga ponesu, napredovat će.

Gdje je početak sebičnosti, prema evolucijskoj točki gledišta, tj. u kojem se evolucijskom trenutku duha pojavi sebičnost?
Sebičnost je produženje životinjskog prirodnog nagona za preživljavanje i pojavi se u vrijeme kada duh počne samostalno odlučivati, kada počne eksperimentirati svojom slobodnom voljom. Duh koji uđe u ljudsku fazu evolucije upravo tada stekne sposobnost slobodne volje. Iako već pokazuje početni razvoj inteligencije, zbog svog niskog emocionalnog razvoja, na njegovo odlučivanje još uvijek snažan utjecaj imaju prirodni nagoni, među kojima dominira nagon preživljavanja. Evolucija je stjecanje potpune neovisnosti od prirodnih nagona, pronalaženje svog vlastitog puta koji se određuje vlastitom voljom, kroz učenje osjećaja.

Možeš li pojasniti taj odgovor, nisam ga uspio razumjeti?

Svakako. Kada duh počne koristiti svoju novostečenu slobodnu volju, on to čini iz nagona. Nagon ili instinkt je neka vrsta biološkog programiranja, što je odraz znanja koje je „protoduh“(prototip duha) stekao tijekom evolucije u životinjskom carstvu i klica je iz koje se razvija neovisna slobodna volja bića. To je kao jedna zadana postavka, program koji mu omogućuje donositi automatske odluke o pitanjima o kojima još uvijek nema dovoljno razvijenu sposobnost za samostalno odlučivati, kao što je za studenta letenja automatski pilot, koji mu ispravlja pravac kada još uvijek ne zna pilotirati i omogućuje mu eksperimentirati siguran let dok još uvijek uči upravljanje zrakoplovom. Među njima je nagon preživljavanja koji utjelovljenog duha pokreće da u svim mogućim okolnostima traži alternative za sprječavanje završetka fizičkog života te spolni nagon koji je neophodan za nastavak vrste. Kada uđe u ljudsku fazu, duhu se dogodi da osjeća nezadovoljstvo, jer ima novi i nepoznati impuls da utaži novonastale emocionalne potrebe, ali zbog nepoznavanja osjećaja pogrešno vjeruje da to može uraditi samo zadovoljavanjem svojih nagona, jer je tako oduvijek radio. Koristio je svoju inteligenciju s takvim ciljem ne obazirući se na štetu koju je drugim bićima mogao nanijeti.

Prema tome što govoriš, izgleda da je postojanje sebičnosti svojstveno evolucijskom razvoju.
Činjenica da na putu do savršenstva duh prolazi kroz faze sebičnosti, kraćega ili dužeg vremenskog trajanja, koje mogu biti prisutne kroz mnoga utjelovljenja, je neizbježna stvarnost čak i korisna jer mu služi da učvrsti svoju individualnost, svoju volju i da iskusi ono što se osjeća u nedostatku ljubavi a to će mu opet u mjeri u kojoj je počne osjećati, pomoći da uvidi što i kako se osjeća u njezinoj nazočnosti.

Iz tog razloga prve manifestacije sebičnosti u prvoj fazi u kojoj se nalaze mladi duhovi i koju ćemo nazvati primarna taština, su u osnovi materijalistički usmjerene na zadovoljavanje najprimitivnijih nagona. Bude se pohlepa, škrtost, razvratnost i očituje se u materijalističkom i potrošačkom ponašanju i u hedonizmu a na kolektivnoj razini u imperijalizmu i kolonijalizmu, odnosno u izrabljivanju drugih bića zbog ambicija za materijalnim bogatstvom i moći. To je faza koja na vašoj planeti još uvijek prevladava, jer se dobar dio čovječanstva još uvijek nalazi uronjen u ovoj fazi duhovnog puberteta.

U mjeri u kojoj duh napreduje u poznavanju osjećaja, ova materijalistička sebičnost se počne transformirati u duhovnu sebičnost. To je faza napredne taštine. U ovoj se fazi duh i dalje drži egoizma, ali je u isto vrijeme počeo razvijati osjećaje. Iako još uvijek nerado daje, sposoban je prepoznati prisutnost ljubavi i dobrobit koju mu ona stvara i želi je primiti. Škrtost se pretvara u vezanost a pohlepa u duhovnu pohlepu. Ta promjena je postupna i ne dogodi se preko noći. Postoji jedna prijelazna faza ili srednja taština koja ujedno danas prevladava na Zemlji, a u njoj u različitim stupnjevima nalazimo sve ove demonstracije sebičnosti(škrtost, pohlepa, vezanost i duhovna pohlepa). Duhu može biti potrebno tisuće godina da se oslobodi samo neke od tih oblika sebičnosti. Ali nakon određenog trenutka u kojem postane svjestan svoje sebičnosti i spozna da sebičnim ponašanjem nanosi štetu drugim bićima, tada već postaje više odgovoran za svoja djela a time osjetljiviji na patnju koju stvara. I tako, tijekom tog procesa, duh će probuditi svoje osjećaje, osjetit će potrebu da voli i otkrit će da mora voljeti da bi bio sretan.

Što se tada događa?

Počinje borba za ljubav, faza ponosa. U ovoj fazi duh počinje željeti dati ljubav a ne samo primiti, ali u tome nalazi mnoštvo prepreka. Počinje uočavati, biti svjestan i osobno doživljavati što je to nerazumijevanje i nezahvalnost. Istina je da se većina, tri četvrtine čovječanstva, još uvijek nalaze u nekoj fazi taštine. Tako da sada ponositi ubire plodove svoje ranije faze ali ne shvaća da mu se to događa. Čini mu se da se svijet okrenuo protiv njega i njegove volje za poboljšanjem, volje da voli i da bude voljen. Ako podlegne emocionalnom očajavanju, sebičnost će ponovno ojačati u njegovom umu. Kako bi izbjegao mogućnost da mu povrijede novo-otkrivene osjećaje, oko svoje će nutrine stvoriti jedan zaštitni sloj. Ponovno će postati sumnjičav, potišten, usamljen jer će u izolaciji vidjeti način odbrane od patnje. Također, kako bi izbjegao patnju možda izabere put rezignacije. Prilagodit će se onom što drugi očekuju od njega, da time izbjegne napade sebičnijih duhova. Tako se počne razvijati najgora duhovna bolest koja postoji i koja je uzročnik dobrog dijela teških fizičkih bolesti: suzbijanje slobodne volje, do takve krajnosti da u jednom trenutku duh ne živi niti se ponaša onako kako zaista želi, već je savršeni duhovni rob svoje okoline do te mjere da počne vjerovati da želi ono što mu se u stvarnosti nametnulo. Ali na ovaj način duh pati jer ne želi patiti a to je jedna sterilna patnja koja ne vodi do duhovnog napretka. U ovoj se fazi ponosa nalazi gotovo četvrtina čovječanstva. Prijelaz između faze taštine i ponosa ne događa se naglo već je to postupan proces, tako da koegzistiraju manifestacije obiju faza tijekom prilično dugo vremena.

A kako se nastavlja ova priča? Kako se prevlada ova faza?

S ljubavlju, uvijek s ljubavlju. Samo će ljubav razbiti oklop ponosa. Kao što sam već rekao, ponositi duh ima veću sposobnost nego tašt, razumjeti i prihvatiti nezahvalnost onih koji su ga povrijedili, shvatiti da oni koji se ponašaju sebično i s nedostatkom ljubavi to čine jednostavno zato što su još uvijek mladi duhovi u procesu razvoja i da će vremenom naučiti, iako možda za to trebaju proživjeti mnogo života, jer je učenje osjećaja i nesebičnosti proces koji zahtijeva mnogo vremena, da bi rezultati bili značajni. Ako u jednom životu ne vidimo značajne promjene, to ne znači da duh neće napredovati. Tko je dobar u ovom životu, dobar je jer se takav rodio, s cijelom prtljagom znanja iz drugih života. Iako se u jednom utjelovljenju može učiniti veliki napredak, ipak ne možemo zahtijevati da netko preko noći postane od gusara svetac. Ako ne očajavate kad dijete ne nauči govoriti u jednom danu jer znate da djetetu učenje govora traje nekoliko godina njegovog fizičkog života, isto tako ne trebate biti nestrpljivi ako jedno duhovno dijete treba nekoliko duhovnih godina tj. nekoliko utjelovljenja da nauči voljeti. Stoga, duh koji je napredniji u spoznaji osjećaja ne može tražiti od drugog koji je manje napredan da u jednom jedinom životu dosegne istu razinu, kad je njemu samom trebalo toliko života i napora da postigne tu višu razinu. Treba prihvatiti činjenicu da svatko nauči onoliko koliko može, prema svojim sposobnostima i svojoj volji i sjetiti se da je u nekom trenutku njegov vlastiti razvoj bio na istoj razini, a tada je netko napredniji bio uz njega i podnosio njegovo sebično ponašanje.

Što slijedi nakon što se prevlada faza ponosa?

Duh se suoči sa najtežim zadatkom. Još uvijek treba razviti poniznost i nevezanost, odnosno velikodušnost u dijeljenju osjećaja. To su ciljevi koje treba ostvariti u fazi oholosti. Duh koji je ohol je vrlo napredan u usporedbi s prosječnim i zato su takvi rijetki na vašoj mladoj planeti. Radi su uglavnom o duhovima koji potječu s drugih naprednijih planeta koje se razvijaju već duže vrijeme. Možda u mnogo tisućljeća premašuju prosječnu duhovnu dob vaše planete. Kako su njihove planete naprednije, na njima praktički ne postoje nepravda ni nezahvalnost, tako da ti duhovi tamo ne nalaze nepovoljne okolnosti koje bi probudile njihove defekte. Dolaze na ovu planetu upravo zato što se radi o pogodnom okruženju za manifestiranje takvih nedostataka. Budući je Zemlja jedan planet na kojem se nepravde i nezahvalnosti nalazi u izobilju, ti duhovi se stave na ispit u svom nedostatku i u snazi svoje volje. A tako, kroz najteža iskušenja postižu brži napredak. U svojim utjelovljenjima na manje naprednim planetima često zbog svoje velike sposobnosti odaberu vršiti misije duhovne pomoći drugima i na taj se način vježbaju u pomaganju drugima, što im je potrebno za prevladavanje manjka poniznosti i poteškoća u dijeljenju osjećaja s drugima.

Svi dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Duhovni zakoni – autor Vicent Guillem Primo