Oduvijek sam imao puno pitanja, vrlo dubokih pitanja.
To su takva pitanja koja bismo mogli nazvati egzistencijalnim. Oduvijek
sam želio znati razlog svog postojanja i života svih nas. Tko sam ja?
Zašto postojim? Zašto postoje drugi? Što radimo ovdje? Jesmo li došli
uraditi nešto posebno? Zašto se rodimo, zašto umiremo? Odakle
dolazimo, kamo idemo? Postoji li nešto poslije smrti?
Tu pitanja ne završavaju. Drugom prilikom nastojah pronaći odgovor na
veliki broj nepravdi koje vidim na svijetu. Zašto je život tako
nepravedan? Zašto neka djeca od rođenja tako strašno pate, od
gladi, rata, bijede i neimaštine, bolesti, zlostavljanja, maltretiranja, jer
nemaju nekog da ih voli, a u životu nisu nikome naudili, dok se druga
rađaju zdrava, u sretnom okružju i voljena su? Zašto neki obolijevaju, a
drugi ne? Zašto neki žive dugo, a drugi umiru skoro u rođenju? Zašto
postoji patnja, zlo? Zašto ima dobrih ljudi i zlih ljudi, sretnih i nesretnih?
Zašto sam se rodio u ovoj obitelji, a ne u drugoj? Zašto se takve nesreće
događaju meni, a ne drugome? Zašto se onom drugom događa takva
nesreća, a meni ne? O čemu sve to ovisi?
Drugi put su to bila pitanja vezana uz osjećaje. Zašto nisam sretan?
Zašto želim biti sretan? Na koji način mogu biti sretan? Hoću li naći
ljubav koja će me učiniti sretnim? Što je ljubav, što su osjećaji? Što je to
što osjećam? Je li ljubav vrijedna truda? Patimo li više kad volimo ili kad
ne volimo?
Pretpostavljam da ste se u nekom trenutku svog života pitali isto, a
povremeno se još uvijek pitate. Pošto smo zaokupljeni našom
svakidašnjicom, rijetki su trenuci kada svjesno postavimo pitanja a malo
vremena posvetimo pokušaju traženja odgovora. Imamo mnogo
obaveza i oko nas je mnogo ometajućih faktora. Budući se doima da
ne nalazimo odgovor, a traženje nas čini nemirnima, radije pitanja
ostavimo u stranu u nekom kutku unutar nas, možda vjerujući da ćemo
tako manje patiti.
Postoji li jedan odgovor na svako od ovih pitanja? Ali ja ne tražim bilo
kakav odgovor, već istiniti odgovor. Postoji li jedna istina? Što je istina?
Gdje tražiti istinu? Kako prepoznati istinu?
Uvijek sam bio skeptična osoba, nepovjerljiv ali u isto vrijeme otvoren za
istraživanje. Volio sam uvijek sam provjeriti stvari.
Vjerujte mi da sam dugo vremena tražio odgovore u onom što su nas
učili od malena: religiji, filozofiji, prirodnim znanostima. Svaka je imala
svoju posebnu kozmogoniju, svoj način razumijevanja svijeta. Ali čini se
da u svima postoje granice, kako u religiji tako i u znanosti, za objasniti
stvarnost onako kako sam je ja doživljavao. Uvijek sam nalazio
nepotpune odgovore, koji nisu u skladu jedan s drugim, daleko od
realnosti, koji i dalje nisu na zadovoljavajući način odgovarali na moja
pitanja. Ma koliko pokušavao dublje tražiti, na kraju sam nailazio na
neprobojni zid u obliku nekog konačnog odgovora koji je ometao moju
želju za daljnjim istraživanjem.
Konačni odgovor religije je manje-više ovaj: “To je Božja volja. Samo on
zna. Mi to ne možemo shvatiti.“ Hoće reći, ne možemo razumjeti zašto
se jedni rode u manje ili više povoljnim okolnostima, zašto jedni obole, a
drugi ne, zašto jedni umiru ranije, a drugi kasnije. Ne možemo shvatiti
što se događa nakon smrti, zašto nas je dopalo živjeti u jednoj obitelji, a
ne u nekoj drugoj, zašto smo na ovom svijetu, zašto Bog dozvoljava
toliku nepravdu na svijetu itd. itd.
Konačni odgovor koji sam dobio od znanosti je manje-više ovakav.
Svemu postoji fizičko objašnjenje, ali na filozofskoj razini, odgovori su za
sve ovakvi: “To je rezultat slučajnosti“ ili “ne može se znanstveno
dokazati da ovo ili ono postoji ili ne“. Što znači, ne postoji nikakav razlog
tvog postojanja, nema nikakvog posebnog motiva za življenje. To što si
rođen u određenim prilikama, manje ili više pogodnim, to je stvar
slučaja. Biti bolestan ili zdrav od rođenja, roditi se u jednoj obitelji ili
drugoj, umrijeti ranije ili kasnije, sve je stvar slučajnosti. Ne može se
znanstveno dokazati da postoji život prije rođenja, ni život poslije smrti.
Ne može se znanstveno dokazati da postoji Bog, itd., itd.
Većina ljudi ima stav u naučenim odgovorima i kada želiš s nekim
razgovarati o ovim temama, oni koji su vjernici kažu ti „To je volja božja.
Samo on zna. Mi ne možemo razumjeti.“, a znanstvenici i oni koji su na
strani znanosti, koji ujedno vjeruju da znaju više od onih iz prve grupe,
kažu „to je stvar slučajnosti“ ili „ ne može se znanstveno dokazati“.
Postoji i treća grupa koja mi odgovori: „Čuj, ne znam. Ne znam
odgovore na tvoja pitanja, nisam zainteresiran pitati, niti odgovoriti na
njih.“
Kada im svima odgovorim: „Žao mi je ali ovi odgovori mi ne služe, ne
služe mi jer ne odgovaraju na moja pitanja“, prvi mi kažu: „To je zbog
nedostatka vjere. Kad imaš vjeru ne treba ti znati više“.
Drugi mi kažu: „To je zato što ti nedostaje znanje. Znanost će ti dati
odgovor i vidjet ćeš da je to onaj koji ti ja dajem, da je znanstveno
dokazano, da se ne može znanstveno dokazati“. Treći mi kažu:
„Plaćam hipoteku, uzdržavam obitelj, imam auto koji još otplaćujem i
moram putovati za vikend. Nemoj me opterećivati s takvim temama,
već se imam čime zabaviti.“
Prvima ću odgovoriti da ne mogu odustati od traženja odgovora.
Jedini način da odustanem bio bi uništiti moju volju. Nisam spreman to
učiniti. Drugima ću reći da nije zbog nedostatka znanja, imam ga,
doktor sam kemijskih znanosti i nikada nisam došao do zaključka da
trebam postaviti granice istraživanju, da postoje polja koja ne mogu
istraživati samo zato što nemam aparat za mjerenje. Imam sebe, koristit
ću sebe kao aparat. Ono što opažam i osjećam uzet ću u obzir isto kao
da je mjereno sofisticiranom opremom i pretpostavit ću da su i ostali
svoji vlastiti aparati. Ako postoji nešto što ne mogu otkriti svojim
aparatom pitat ću one koji su uspjeli to otkriti njihovim živućim
aparatima i vidjeti da li mi služi. Trećima neću reći ništa, jer nisu tu da bi
me slušali.
Ovim ne želim reći da već nisam pronašao stvari koje su mi privukle
pozornost i koje su poslužile u mojoj potrazi za odgovorima, ali
uglavnom su ta mjesta, gdje sam pronašao tragove, neki neslužbeni
izvori. Osobito su me zanimali doživljaji drugih osoba. Stvari koje ti
dozvoljavaju da istražuješ sam. Ako je netko drugi to mogao uraditi prije
mene valjda ću i ja biti u stanju uraditi isto. Dvije ideje koje su me
najviše privlačile bile su astralna putovanja i život jednog čovjeka koji se
zvao Isus iz Nazareta. Zvuči vam poznato, zar ne? Ne mislim na ono što
crkva kaže o njemu. Dokumentirao sam se već iz mnogih izvora,
službenih i neslužbenih, crkvenih i laičkih. Postoje dvije stvari u kojima se
svi slažu: da je taj čovjek doista postojao i ono što je rekao imalo je
veliki utjecaj na čovječanstvo. Što je privuklo moju pozornost? Njegova
poruka koja kaže „ljubi svog neprijatelja, voli svakog“. Ne možete mi
reći da, u jednom svijetu gdje su ljudi i narodi iz kojekakvih razloga(kao i
danas) međusobno u stalnoj borbi i ratovima, gdje su bogovi svih
religija služili kao opravdanje za osvajanja i ratove, ne privlači pozornost
pojava nekoga s takvom porukom suprotnoj svim zbivanjima a ne
samo to već i sam daje primjer svoje poruke. Bolje je reći, nije bilo samo
„pričam ti priču“ kako smo navikli vidjeti kod naših političara, koji ti
obećavaju kule i gradove a poslije sve čine suprotno obećanju. Jasno,
toliko je već napisano o njemu, poslije njega, napisali su drugi koji nisu
bili kao on, nisu živjeli s njim niti u njegovo vrijeme! Kako znati što se
stvarno dogodilo? Što je zaista rekao a što ne? To me zaintrigiralo.
Ostavit ću, zasada, na stranu temu Isusa kojoj ćemo se kasnije vratiti, a
govorit ću o astralnim putovanjima. Čitao sam o njima u nekoliko knjiga
različitih autora. Tvrde da je moguće, kroz određene tehnike opuštanja,
odvojiti se od tijela. To je astralno putovanje. Odvojiti se od tijela!
Nevjerojatno, zar ne? To nije jedino što mi je privuklo pozornost. Oni koji
su u tome uspjeli tvrde da, osim toga, u tom stanju mogu učiniti
nevjerojatne stvari, kao putovati kroz materiju ili putovati gotovo
trenutno kamo ih misli žele odvesti. A ne samo to. Nalazili su se u nekom
stanju proširene svijesti gdje su jasno razumjeli smisao života i zašto smo
ovdje na ovom svijetu. Ovo posljednje me zanimalo, jako me zanimalo.
Možda je to ključ otkrića odgovora na moja pitanja. Nisam imao što
izgubiti. Mislio sam „Najgore što mi se može dogoditi je da mi se ne
dogodi ništa“. Tako sam se dao na posao. Svake noći prije odlaska na
spavanje prakticirao sam vježbe za opuštanje. Tako sam radio cijeli
mjesec a da se nije dogodilo ništa, hoću reći nisam se uspio odvojiti od
tijela. Ne želim reći da nisam osjećao ništa kroz opuštanje. Sviđalo mi se.
Ono što sam obično osjećao bile su vibracije u dnu stopala, a poslije se
vibracija uspinjala do nogu dok ih ne bi prestao osjećati.
Jednog dana se ova vibracija nastavila uspinjati, od nogu prema
trupu, vratu, glavi. Došao je trenutak u kojem nisam osjećao tijelo nego
samo intenzivnu i ugodnu vibraciju. I tada se dogodilo. Plof! Odjednom
sam osjetio kao da se krećem velikom brzinom kroz nekakav tunel,
nevjerojatan osjećaj koji je teško riječima opisati. U nekoliko sekundi,
činilo mi se, kao da sam prešao tisuće milijuna kilometara vrtoglavom
brzinom, bez osjećaja vrtoglavice i neudobnosti. Malo po malo, kako se
brzina smanjivala mogao sam vidjeti gdje se nalazim, u nekom
prekrasnom prostoru, doimao se kao da je iz bajke. Tu se nalazilo jezero
okruženo prelijepom prirodom. Sve, svjetlost, boje, mirisi i zvukovi
apsolutno sve je bilo opojno. Sve sam tako intenzivno osjećao kao da
sam bio dio svega toga. Sve je odisalo neopisivim mirom. Bio sam toliko
zadivljen svime što sam doživljavao i osjećao da nisam mogao zastati i
razmišljati. Tada osjetih da nisam bio sam. Tu na stijeni pokraj vode
netko je sjedio. Poželjeh se približiti, a ni sam ne znam kako, u trenutku
stigoh na to mjesto. Izgledalo je da se, u tom stanju, stvari događaju
čim zaželiš ili pomisliš na njih. Osjećao sam da me je očekivao i nije se
nimalo iznenadio vidjevši me. Bio je to jedan postariji gospodin, bijele
kose i duge bijele brade, ali nije izgledao slab kao što smo navikli vidjeti
ljude njegove dobi. Bio je odjeven u neku vrstu bijele tunike vezane u
struku. Ali nije to što je privlačilo pozornost već njegov pogled, pogled
tako krasan da vjerujem da takav nikada neću vidjeti na ovom svijetu.
Mio, tako čist i tako prodoran pogled koji mi je prenosio osjećaj
neopisivog mira. Može vam zvučati čudno, ali osjećao sam da mi je taj
nepoznati starac svojim pogledom prenosio toliko ljubavi da nisam ni
razmišljao o tome u kakvoj čudnoj situaciji sam se nalazio i kako dobro
sam se osjećao.
Nadalje, nastojat ću reproducirati razgovore koje smo imali, kako s tog
prvog susreta tako i sa slijedećih susreta s tim predivnim starcem koji se
zvao Izaija. Razgovore koji su mi toliko dali, koji su mi toliko promijenili
život, tako puno i na bolje, mnogo bolje i koje želim podijeliti s vama, s
najmanje mogućih prekida, jer mi je draže da iz njegovih vlastitih riječi,
a ne iz mojih interpretacija i dojmova, donesete vlastite zaključke.
Smjestite se udobno, seansa počinje.
PUTOVANJE KROZ ŽIVOT 🌎 