PRVI SUSRET
On se prvi usmjerio prema meni, uzeo me za ruke i pozvao da sjednem nasuprot njega:
Dobro došao. Očekivao sam te.
Mene? Ali ja te ne poznajem!
Ja tebe da. Ali to uopće nije važno.
Eh, ja sam… Gdje se nalazim? Kako sam došao ovdje?
Ni to sada nije važno. Znat ćeš uskoro.
Tko si ti?
Zovi me Izaija. Iako me se sada ne sjećaš, poznajemo se već jako dugo.
U kakvom smo odnosu bili ti i ja?
Recimo da sam tvoj stariji brat.
Ne sjećam se da sam te ikada upoznao.
Sad nije važno. Iskoristi vrijeme da pitaš važne stvari. Nisi li imao puno pitanja?
Pitanja? Koja pitanja?
Sada se ne sjećaš? Ta važna, duboka pitanja koja već dugo vremena imaš a na koja nisi našao odgovore.
Kako ti to znaš?
Već sam ti rekao da te poznajem. Poznajem vrlo dobro tvoju nutrinu, stoga pitaj bez straha, ovdje si potpuno slobodan.
Malo sam zbunjen. Ovo mjesto je predivno! Osjećam se tako dobro! Tako je različito normalnom svijetu! Osjećam unutarnji mir, tako sam pun… Ne znam kako to izraziti!
Tako pun ljubavi…!
Pa, ne znam… Zato što se nikad prije nisam tako osjećao? Ali prekrasno je.
To je normalno. Ovo ti je prvi put, tvoje prvo svjesno putovanje ovdje, u ovom životu. Molim te iskoristi vrijeme. Na sunce s tvojim pitanjima.
Ne znam odakle početi. Često se osjećam prazan, usamljen i neshvaćen. Zbog čega mi se to događa?
To je razumljivo i događa se mnogim ljudima, zato što živite u svijetu u kojem uvelike nedostaje ljubavi, uvijek ste jedni drugima okrenuti leđima.
Točno je da možemo biti sami na svijetu iako je oko nas mnogo ljudi, jer osjećaj samoće dolazi kad se čovjek ne osjeća voljen, kad se osjeća neshvaćen. Većina ljudi u vašem svijetu je navikla tako živjeti, bez osjećaja, u unutarnjoj samoći, u nedostatku istinske ljubavi. Vjerujete da ste sami jer još uvijek niste postali svjesni da ste svi vi braća, da dijelite istu sudbinu i da ste potrebni jedni drugima da biste je ostvarili.
Koja je to zajednička sudbina koju trebamo ostvariti?
Istinska sreća, koja se može ostvariti jedino kroz evoluciju u ljubavi. Ljubav je jedino što može ispuniti unutarnju prazninu. Postoji li nešto što te naročito uznemiruje?
Temeljna pitanja koja me stalno proganjaju: Zašto postojim i zbog čega? Zbog čega sam se rodio? Jesam li došao nešto uraditi? Ako jesam, zašto to ne znam ?
Došao si evoluirati, razvijati se.
Što želiš reći s tim, evoluirati? Evoluirati u čemu?
Proces transformacije sebičnosti u ljubav, to ja zovem evolucija. Evoluirati znači učiti voljeti.
Govoriš mi o evoluciji u ljubavi, razvoju osjećaja ljubavi. Ali nije ljubav to što ja vidim na svijetu. Zašto patnja? Zašto živimo u svijetu punom kontradikcija, od svega najljepšeg do najgoreg i destruktivnog? Mržnja, ratovi, glad, mizerija, patnja. Ne shvaćam kakav smisao sve to ima. Ima li to ikakav smisao ili ga ja tražim, a njega u stvari nema?
Da, sve to ima smisao, evoluciju. Sve ove nesreće koje si spomenuo imaju isti izvor, odsutnost ljubavi, nazovimo to sebičnost. Isto tako zbroj sebičnosti svih ljudi može napraviti od svijeta autentični pakao, što se događa u današnje vrijeme. Ako se ova sebičnost transformira u ljubav, zbroj ljubavi svih ljudi bi svijet pretvorio u raj. O vašoj volji ovisi promijeniti vašu bit od sebičnosti u ljubav a ako uspijete promijeniti vašu nutrinu, onda će se i sve što vas okružuje, cijeli svijet promijeniti kao logična posljedica vaše promjene. Fizički svijet u kojem se nalazite postoji zato da bi vam pomogao u eksperimentiranju i stjecanju iskustva u tom procesu transformacije. Služi vam kao glina djetetu koje uči modelirati.
Još uvijek ne shvaćam. Razvijati se za što, prema čemu? Kakav smisao ima sav taj napor ako se na kraju sve završi sa smrću?
Evolucija svakog bića prema većoj ispunjenosti ljubavlju, osjećajima i znanjem, prema višim razinama sreće ne završava nikada, inače to ne bi imalo smisla.
Što s tim želiš reći?
Želim reći da biće nikada ne prestaje postojati, to jest, besmrtno je.
Kako možeš to reći kada svaki dan vidimo kako umiru tisuće, milijuni ljudskih bića?
To što umire, samo je vozilo koje biće koristi da bi se manifestiralo u fizičkom planu, to jest, njegovo fizičko tijelo. Njegova bit i svijest i dalje postoje.
S tim želiš reći da postoji život poslije smrti?
Da. Želim reći da ne postoji smrt, a ono što se razgradi je vozilo koje duša koristi da bi se manifestirala u fizičkom planu.
Što je to duh(duša)?
Duh/duša je biće koje postoji, koje živi i osjeća. U duhu živi volja i svijest pojedinca, koja se nikada ne uništi. Ti si jedan duh. Svi vi, ljudi, ste duhovi/duše povezane s jednim materijalnim tijelom tijekom nekog vremena, koje zovemo inkarnacija/utjelovljenje. Vjerujete da ste vaše fizičko tijelo, ali ono je samo odijelo koje vam je potrebno da biste mogli djelovati u materijalnom svijetu.
Da vidim jesam li dobro shvatio? Znači, želiš reći da duh, to jest, mi, možemo postojati neovisno od tijela?
Da, i to je ono što se dogodi nakon smrti. Duh se potpuno odvoji od fizičkog tijela i nastavi postojati, živjeti.
Duh ne može umrijeti?
Ne, duh je besmrtan. Može se razvijati, promijeniti se na bolje ili stagnirati, ali nikada uništiti.
Da, ali koje dokaze imamo da postoji život poslije smrti tijela? Koliko ja znam, nitko se nije vratio da nam to potvrdi.
Oprosti što ti proturječim, ali ta tvrdnja nije u potpunosti točna. Postoje tisuće svjedočanstava ljudi koji su bili u kliničkoj smrti a poslije su reanimirani. Mnogi od njih se sjećaju da su doživjeli određena, prilično jaka i stvarna iskustva tijekom tog perioda fizičke smrti.
Nisu li ta iskustva koja su imali, mogla biti proizvod halucinacije zbog tako kritičnog stanja u kojem su se nalazili?
Onda bi to trebala biti jedna kolektivna halucinacija u kojoj su se svi dogovorili halucinirati isto, jer sve te osobe govore istu priču.
Ponekad se pitam je li i moja vlastita egzistencija samo halucinacija…
Za halucinirati neophodno je postojati. Jedan mislilac iz vašeg svijeta je rekao „Mislim, dakle jesam“. Ja bih dodao „osjećam, dakle jesam“. Možeš sumnjati u postojanje drugih, jer to nije osobno iskustvo. No, ne možeš sumnjati u ono što osobno iskusiš, a vlastita egzistencija se doživi i iskusi osobno. Onaj koji je doživio i osjetio to iskustvo ne sumnja da je to stvarnost.
Koja je to zajednička priča koju pričaju?
Odvajanje od fizičkog tijela i vizija vlastitog tijela izvana. Osjećaj putovanja kroz mračni tunel, na kraju kojeg se nalazi jedna intenzivna svjetlost. Susret s članovima obitelji i prijateljima koji su ranije preminuli. Razgovor s jednim svijetlim bićem. Retrospektivna vizija vlastitog života do doživljaja povratka u tijelo. Naknadne promjene životnih vrijednosti i novi pogled na fenomen smrti. Ove se osobe prestanu bojati smrti jer su već iskusile da se život nastavi i da je ono što dođe poslije puno bolje od onog što se ostavlja.
Dobro, ali ja vjerujem da su to subjektivni dojmovi.
Izoliranom i površnom analizom je lako diskreditirati ova svjedočanstva. Ali kada se jedan fenomen ponavlja s izrazito sličnim karakteristikama, neovisno o državi, kulturi i ranijim uvjerenjima, kako kod odraslih tako i kod djece, vjerujem da to ipak poziva da se o tome napravi ozbiljan studij. U vašem svijetu ima vrlo ozbiljnih i priznatih istraživača koji su se posvetili temeljitom istraživanju iskustava bliskih smrti i prikupljanju ljudskih svjedočanstava o tome, kao što su među mnogima drugima sjevernoamerički psihijatar i filozof Raymond Moody, ili pedijatar i istraživač u neurologiji Melvin Morse koji je radio s djecom koja su imala takvu vrstu iskustava. Savjetujem ti da pročitaš njihove knjige „Život poslije života” (na engleskom Life after Life) i „Nadomak Svjetlosti“ (na engleskom Closer to the Light) .
Ipak mi se to čini nedovoljno, gotovo slučajno da bi se moglo koristiti kao dokaz postojanja života nakon smrti. Proporcionalno, ima malo slučajeva kliničke smrti i reanimacije u odnosu na one koji umru i ne vrate se.
Postoji mnogo više svjedočenja, naročito od umirućih osoba, koji su u procesu definitivnog odvajanja od tijela, kojeg zovemo smrt, jer tijekom ovog procesa mnogi od njih tvrde da su vidjeli i razgovarali s već preminulim voljenim osobama ili s drugim svjetlećim bićima koja ih pripremaju za prijelaz na drugu stranu. U gotovo svim obiteljima netko se sjeća sličnog svjedočenja takvog doživljaja sad već preminuloga člana obitelji. Ali obično se vjeruje da su to halucinacije. I ponovno, doima se da se svi, u svim krajevima svijeta dogovore halucinirati isto kada se približi smrt. Time se također bavilo mnogo znanstvenika, kao što je prestižna psihijatrica Elisabeth Kubler-Ross, koji su se posvetili ozbiljnom istraživanju u ovom polju. Pozivam te da pročitaš njenu knjigu „Death: the final stage of growth“(prijevod nedostupan).
Ali sve su to slučajevi osoba koje su iako blizu umiranja, još uvijek fizički žive.
Također postoje svjedočenja osoba koje su kontaktirale s ne- utjelovljenim bićima, najčešće s voljenim „bićima“ nedavno preminulima, koji se oproste od njih u vrlo živim snovima ili u prikazanju pri dnu postelje. Ovo je također čest slučaj iako manje znanstveno istražen.
Ipak mislim da bi trebali imati čvršće dokaze, ne samo one limitirane na sučelje između života i smrti.
Postoje mediji(osjetljive osobe) koji imaju čest kontakt, dužeg trajanja, s duhovnim svijetom.
To mi se čini još teže vjerovati.
Ne vjeruj a priori, već istražuj, analiziraj primljene poruke, jer kvaliteta poruke će ti reći kakav je autor.
Kako možemo znati da to nije prijevara, želim reći, kako znati da se medij ne pretvara da je pokojnik?
Prijevara je uvijek moguća. Ali, isto kao što neki krivotvore novac, ne znači da je sav novac krivotvoren. Isto tako, ako se neki pretvaraju da su mediji ne znači da su svi mediji prevaranti. Najbolje je jamstvo protiv prijevare da je medij u svakodnevnom životu poštena osoba i da ne koristi svoju sposobnost za osobnu materijalnu dobit. Mnogo više osoba nego što mislite, ima neku vrstu urođene sposobnosti. One se bude već u djetinjstvu. Zbog odbijanja i nerazumijevanja koje obično dožive od okoline, nastoje to potisnuti, tako da je malo onih koji tu sposobnost uspiju, na odgovarajući način, razviti i koristiti za opće dobro. Čine to diskretno, kako ne bi bili predmet ismijavanja i osude te time štetili svom svakodnevnom životu.
Zašto su neke osobe mediji a druge nisu? O čemu to ovisi?
To ovisi o programu razvoja svakog duha. Biti medij je jedna okolnost koja je izabrana i poznata prije inkarnacije, a kada se ispravno koristi, posjedniku ove sposobnosti služi da brže napreduje u svom razvoju, kroz pomoć koju pruža drugima. To je usko povezano s djelima koja je duh počinio u drugim životima.
Znači, želiš reći da je duh postojao prije rođenja i da je živio više života?
Tako je. A u aktualnom fizičkom životu, okolnosti i izazovi s kojima se duh susreće su usko povezani s odlukama koje je donosio u prijašnjim fizičkim životima i u periodu života između inkarnacija (utjelovljenja), kada nije povezan s fizičkim tijelom.
Koje dokaze imamo o postojanju prijašnjih života ili da postoji život prije rođenja?
Postoje svjedočenja osoba koje imaju sjećanja iz prošlih života, koja mogu biti spontana(najviše kod djece) ili izazvana kroz regresivnu hipnozu. Imamo o tome dovoljno literature. Vezano uz sjećanja djece, preporučujem ti da čitaš rad Iana Stevensona, kanadskog psihijatra koji se posvetio istraživanju navodnih slučajeva reinkarnacije kod male djece koja se „prisjećaju“ jednog „prijašnjeg života“. Trenutačno ima istraženih više od 2500 slučajeva moguće reinkarnacije, u svim dijelovima svijeta. Publicirao je više od 20 knjiga i raznih članaka u specijaliziranim časopisima psihologije i psihijatrije. Preporučujem ti da pročitaš njegovu knjigu „Dvadeset slučajeva koji ukazuju na reinkarnaciju“ (na engleskom „Twenty Cases Suggestive of Reincarnation“) koja nas potiče da razmišljamo o reinkarnaciji.
Ne bi li sve to moglo biti samo plod njihove mašte?
Priznajući da ima slučajeva koji su možda plod mašte, nekog mentalnoga poremećaja ili bilo čega drugog, mogu reći da postoje mnogi slučajevi u kojima se osobe prisjećaju konkretnih detalja iz prijašnjih života koji su uz to bili i povijesno dokazani. Vrlo detaljno se sjećaju mjesta, događaja, imena; mnoga od njih su sjećanja na događaje koji su se odigrali u državama u kojima osoba nikada nije bila u svom aktualnom životu. Najviše privlače pozornost slučajevi male djece koja čak spontano govore jezikom s kojim nikada nisu bili u dodiru u aktualnom životu, što je sjećanje na jezik kojim su govorili u ranijem životu. Obično su to djeca u dobi od 2 do 4 godine starosti, koja roditeljima ili braći pričaju o životu koji su živjeli na drugom mjestu i u drugo vrijeme. U ovim slučajevima dijete obično osjeća jaku privlačnost činjenicama iz tog života i često insistira da mu roditelji dozvole da se vrati obitelji s kojom tvrdi da je živjelo prije.
Djeca imaju jako razvijenu maštu. Teško je vjerovati tim svjedočanstvima.
Radi se onda o čudesnoj mašti, kada se u stvarnosti potvrdi ono o čemu maštaju. S druge strane, postoje mnogi slučajevi odraslih osoba koje se sjećaju prijašnjih života dok su podvrgnute regresivnoj hipnozi.
Nije li moguće da je taj navodni prijašnji život plod mašte, pod utjecajem same hipnoze?
Ponavljam isto. Priznajući da može biti slučajeva koji su plod mašte ili bilo čega drugog, postoje mnogi drugi u kojima se osobe sjećaju konkretnih detalja iz prijašnjih života koji su povijesno dokazani. Privlači pozornost da se mnogi, protivno svojim vjerskim uvjerenjima koja ne priznaju postojanje reinkarnacije, pod regresivnom hipnozom sjećaju događaja iz prijašnjih života. No, sve to zahtijeva jedan ozbiljan i temeljit studij da bi se moglo odvojiti ono što može biti sugestija od onog što je moguće sjećanje iz drugog života. Postoje mnogi ozbiljni znanstvenici koji su se posvetili istraživanju mogućnosti postojanja prijašnjih života, putem istraživanja reakcija i odgovora osoba pod i tijekom regresivne hipnoze, kao što je psihologinja Helen Wambach autor knjige „Život prije života“ (na engleskom „Life before life“), ili psihijatar Brian Weiss i njegova knjiga „Jedna duša, mnoga tijela“ (na engleskom „Same Soul, Many Bodies“) ili ranije spomenuti Raymond Moody u knjizi „Regresije u prošle živote“ (na engleskom „Coming Back“). Svi su oni istraživali odgovore na pitanja obavljena pod hipnozom tisućama osoba, vezane za njihove moguće živote prije rođenja, a u tim su iskustvima prepoznali niz zajedničkih elemenata i došli su do zajedničkih zaključaka.
Koji su to zaključci?
Da je fizički život samo jedan trenutak stvarnog života koji se nikada ne završava. Da smrt tijela nije kraj, nego prijelaz u drugo postojanje, manje ograničeno. Da ćemo se svi ponovno susresti s voljenim osobama koje su prije nas otišle na drugu stranu i da ćemo ih također susresti u kasnijim utjelovljenjima (inkarnacijama). Kažu nam da stvarno postoji jedan plan za svakog od nas, koji nastoji da se razvijamo, kako u mudrosti tako i u ljubavi, prema našim vlastitim zaslugama, prema našem vlastitom trudu i na bazi slobodnog eksperimentiranja u fizičkom planu. Da okolnosti, s kojima se u životu susrećemo, nisu plod slučajnosti već posljedica djela učinjenih u prethodnim životima. Da već prije rođenja znamo iskušenja s kojima ćemo se tijekom života suočiti i da se temeljito pripremamo za uspješno ih savladati.
Ne razumijem kako su mogli izvući takve zaključke iz onog što je doživljeno u drugim fizičkim životima, ako u tim životima imamo istu svijest kao u ovoj, to jest, jednako smo nesvjesni postojanja prethodnih života kao u ovom sadašnjem.
Mnoge od tih osoba se sjećaju ne samo detalja iz prethodnih života nego se u isto vrijeme sjećaju razloga zbog kojih su morali proći kroz određene živote i iskušenja. To znači, također se sjećaju onoga što im se događalo tijekom razdoblja u kojima se nisu nalazili utjelovljeni a između fizičkih života. Ima znanstvenika koji su se posebno posvetili istraživanju sjećanja iz tih razdoblja između inkarnacija kao što je doktor psihologije Michael Newton. Dr. Newton se specijalizirao u izazivanju stanja duboke hipnoze u kojem se osobe sjećaju perioda između života i odluka koje su ih navele utjeloviti upravo u određeno vrijeme u određenu obitelj i pod određenim okolnostima. Preporučujem ti njegove knjige „Život između života“(na engleskom „Life between lives“) i „Sudbina duša“(na engleskom „Destiny of souls“).
Koju to vrstu iskušenja i okolnosti moramo proći u svakom životu i zašto?
Mnoga od tih iskušenja uključuju to da sami iskusimo ono što smo učinili drugima, suočimo se s posljedicama situacija koje smo uzrokovali, a sve s ciljem da bismo postali svjesni patnje ili sreće koju su naša djela prouzročila drugima. Iskušenja su različita, a glavna im je namjena da se odvojimo od sebičnosti i razvijamo osjećaj ljubavi.
Je li neophodno umrijeti ili doživjeti neko iskustvo blisko smrti da bismo spoznali da je duh to što doista jesmo, a ne tijelo?
Ne. U stvari, svi ste vi sposobni privremeno se odvojiti od vašeg tijela a to nesvjesno činite u jednoj etapi sna. Ima osoba koje mogu svjesno postići ovo odvajanje koristeći određene tehnike opuštanja. Astralna putovanja potvrđuju da svijest nije vezana uz tijelo.
Što je astralno putovanje?
To je privremeno odvajanje od tijela. Zašto me pitaš ono što već znaš? Zar nisi ovdje došao na taj način?
Samo sam pokušao uraditi ono što su drugi već opisali. Jedno je teorija, a drugo praksa. Nisam očekivao da će se dogoditi ovakvo nešto? Dogodilo se. Tvoje tijelo nije ovdje. Leži u tvojoj postelji. Ali ti jesi ovdje.
Želiš reći, ne samo da možemo živjeti bez povezanosti s tijelom, već da možemo, dok fizički živimo, izići i vratiti se u tijelo a da nam to ne uzrokuje smrt?
Tako je.
A što se to zapravo odvaja?
Odvaja se duh od fizičkog tijela koje je, kao što sam već rekao, samo pokrov koji koristimo da bi smo mogli djelovati u fizičkom svijetu. Međutim, ovo odvajanje je samo privremeno i tu je uvijek jedna spona između dvoje koja se ne prekida a koja omogućuje povratak u fizičko tijelo bez izazivanja bilo kakvih zdravstvenih problema. Ta spona se zove srebrna nit.
Što je to srebrna nit?
To je veza koja spaja astralno i fizičko tijelo, kao pupčana vrpca koja fizičkom tijelu osigurava dotok vitalne energije koja mu je, dok je astralno tijelo odsutno, neophodna za nastavak života. Vidovnjaci ovu vrpcu opisuju kao vrstu vrlo elastične niti u srebrnom tonu, tako rastezljivu da ma koliko se astralno tijelo udaljilo od fizičkog, ona se uvijek produži koliko je potrebno. Proteže se na velike udaljenosti kada se duh odvoji i putuje daleko od fizičkog tijela.
Kamo ide duh kada se odvoji od tijela?
Kamo ga misli odvedu u astralni svijet, to putovanje je prirodno čovjeku a odgovara dinamici neophodnoj za njegov razvoj. Ova noćna putovanja osobi dostavljaju energiju i iskustva koja joj poslije pomažu u fizičkom životu, jer je ondje potpomognuta naprednim duhovnim entitetima koji je savjetuju i vode. Ako želiš znati nešto više savjetujem ti da pročitaš knjigu „Astralna projekcija“ (na engleskom „Astral Projection“) Olivera Foxa.
Astralno tijelo? Astralni svijet? Duhovni entiteti? Uf! Čekaj malo! Ovo za mene ide prebrzo!
Dobro, ja samo nastojim odgovoriti na ono što me pitaš. Ali pošto preskačemo s teme na temu ne možemo detaljno govoriti ni o jednoj. Ako si suglasan, možemo to za sada ostaviti, vrijeme je da se vratiš u tijelo. Sada već imaš nekoliko tema koje možeš osobno istraživati i o njima razmišljati. Traži knjige koje sam ti preporučio i potrudi se pročitati ih. Poslužit će ti kao dokaz da stekneš povjerenje da je ovo što si doživio autentična stvarnost, a ne halucinacija tvog uma.
Ne znam hoću li se svega sjetiti…
Ne brini. Uz dobru volju, sjetit ćeš se svega što ti je potrebno da ih pronađeš. Prikupi nova pitanja koja ti se pojave tijekom vremena, da mi ih možeš postaviti prilikom idućeg susreta, i to ako želiš da se nastavimo viđati.
Kada ćemo se ponovno sresti?
To ovisi o tebi. Ovisi o tome da li želiš detaljnije pogledati u teme koje smo počeli samo površno dodirivati ili želiš ostati kakav jesi.
Dok razgovaramo naviru mi pitanja, koja se odnose na evoluciju(razvoj), na besmrtnost duha i slično tome.
Čuvaj ih za iduću priliku. Ono što možemo učiniti je rješavati pitanja po temama, iako kao što ćeš vidjeti, gotovo je nemoguće ići u detalje u nekim aspektima bez nužnog ulaska u drugu temu. Također, odgovori sugeriraju druga pitanja koja zahtijevaju više objašnjenja.
Ali moraš shvatiti da sam trenutno skeptičan o tome što mi govoriš. Shvaćam. Znam da je tvoja potraga za odgovorima iskrena i da si otvoren za slušanje, da nije tako ja ne bih bio ovdje. Osjećam da si pažljivo slušao i da trebaš vremena da razmisliš o svemu o čemu smo razgovarali. To je dovoljno za mene. Do viđenja, brate.
Zbogom, Izaija.
I, gotovo prije nego što sam se mogao oprostiti, osjetio sam jaki trzaj. Istom brzinom kojom sam bio izišao katapultiran vani, osjetih kao da sam se bacio, u slobodnom padu, brzinom munje prema vlastitom tijelu. Povratak u tijelo je bio težak. Koja suprotnost onom osjećaju lakoće kojeg sam imao van tijela, i slatkoj i mirnoj vibraciji koju sam osjećao na tom mjestu iz snova. Osjećao sam hladnoću. Osjećao sam vrtoglavicu, mučninu i težinu, kao da sam se odjenuo u olovno odijelo teško sto kilograma. Isprva se nisam mogao pomaknuti ni govoriti. Tada sam počeo shvaćati što mi se dogodilo. Bio sam pod jakim dojmom. Plakao sam od osjećaja. To je bilo najneobičnije iskustvo mog života. Tijekom slijedećih mjeseci pokušao sam se vratiti u normalan život. Ali, ma koliko se trudio, nisam više mogao stvari vidjeti na isti način. Sve mi je izgledalo banalno. Svakodnevne brige, posao. Često sam bio mislima odsutan, nisam slušao ni vidio što se nalazilo oko mene, misleći
na onaj doživljaj. Imao sam ga želju ispričati drugima, obitelji, prijateljima. Ali onda mi je zdrav razum govorio da se ne trudim, da me ne bi razumjeli, da će misliti da sam poludio. Osjećao sam se čudno, kao da sam vanzemaljac. Pitao sam se, koliko je ljudi doživjelo isto. S vremenom sam počeo sumnjati. Što ako je sve to bila samo jedna halucinacija, plod moje mašte? U pokušaju da provjerim, sjetio sam se što mi je Izaija rekao: „Traži knjige koje sam ti preporučio i pročitaj ih. Poslužit će ti kao dokaz da stekneš povjerenje da ovo što si doživio nije halucinacija tvog uma.“ Tada sam se na Internetu dao u potragu za knjigama. Nisam se sjećao imena ni naslova, ali sam se sjećao riječi i naziva koji su bili korišteni u našem razgovoru. Napisao sam na Google– u „reinkarnacija, prethodni životi, život poslije smrti“, i počela su izvirati imena autora i naslovi, a među njima sam prepoznao one koje je Izaija spomenuo. Pažljivo sam ih prostudirao, točku po točku potvrđujući sve što mi je on rekao. Ako je ono bila halucinacija, bila je zaista bliska stvarnosti?
Želio sam ponovno vidjeti Izaija, da se pod njegovim milim pogledom opet osjećam ugodno, ponovno u miru. Knjige su mi pomogle saznati da postoje i drugi koji pokušavaju odgovoriti na ista pitanja kao što su moja te da su i oni slijedili svoj vlastiti put u pokušaju nalaženja odgovora. Ali su mi također generirali još više pitanja, pitanja koja sam zapisivao u bilježnicu i koja sam s vremena na vrijeme pregledavao kako bi ih se sjetio ako budem imao priliku ponovno vidjeti Izaiju. Iako mi bijaše to teško priznati, bilo mi je potrebno da mi Izaija nastavi objašnjavati, da mi razjasni sumnje, jer je taj mladi starac uspio da me se dobiveni odgovori, po prvi put, duboko dojme. Uz to, činio je da se osjećam tako dobro, tako voljeno…! Ostao sam skeptičan, ali nešto je u mojoj nutrini govorilo da sam na pravom putu. Tako sam opet počeo s vježbama opuštanja, u nadi da ću ponovno sresti Izaiju. Ponovno izađoh iz tijela. Ovog puta nisam morao uložiti toliko truda. U samo pet seansi bio sam vani. Ponovno sam doživio iste osjećaje, imao iste doživljaje, isto putovanje. Tamo je bio on, očekujući me sa osmjehom na licu i s istim dirljivim pogledom kao i prvi put.
PUTOVANJE KROZ ŽIVOT 🌎 