Možeš misliti da je to lak zadatak “biti Tko Zapravo Jesi”, ali to je najveći izazov koji ćeš ikada imati u svom životu. U stvari, možda to nikada nećeš ni postići. Malom broju ljudi to uspijeva. Ne u toku jednog života. Ne u toku mnogih.

Zašto onda pokušavati? Zašto se upuštati u borbu? Kome je to potrebno? Zašto jednostavno, ne provoditi život onako kako nam se čini da jeste – jednostavna vježba u beznačajnom putovanju koje ne vodi nigdje posebno, igra koju ne možeš izgubiti bez obzira na to kako igraš, proces koji vodi do istog krajnjeg rezultata za sve? Kažeš da ne postoji pakao, ne postoji kazna, ne postoji način da se izgubi, pa zašto se opterećivati pokušavajući pobjediti? Što je poticaj, obzirom na to kako je teško primaći se onome što Ti kažeš da pokušavamo postići? Zašto da ne prihvatimo vrijeme koje nam je namjenjeno i ne opustimo se u odnosu na sva ta Božja pitanja i “postojanje onoga Tko Zapravo Jesi”.

Frustrirani smo, zar ne…

Pa, umoran sam od pokušavanja, pokušavanja, samo da bi Ti došao i rekao mi kako će teško biti i kako samo jednom u milion to ionako uspijeva.

Da, vidim da jesi. Da vidimo mogu li Ja pomoći. Prvo, želio bih istaći da si ti već koristio “namjenjeno vrijeme” u tu svrhu. Zar misliš da ti je ovo prvi pokušaj u tome?

Nemam ideju.

Ne čini ti se da si već bio ovdje?

Ponekad.

Pa, bio si. Mnogo puta.

Koliko?

Mnogo puta.

To bi me trebalo ohrabriti?

To bi te trebalo inspirirati.

Kako?

To, prvo, uklanja brigu. Unosi element “ne može se pogriješiti” o kome si upravo govorio. Uvjerava te da ti nije namijenjeno pogriješiti. Da ćeš dobiti onoliko prilika koliko želiš i koliko ti je potrebno. Možeš se vratiti ponovo i ponovo i ponovo. Ako doñeš do slijedećeg stupnja, ako napreduješ do slijedećeg nivoa, to je zato što to želiš, ne zato što moraš.

Ti ne moraš uraditi ništa! Ako uživaš u životu na ovom nivou, ako osijećaš da je to krajnji cilj za tebe, možeš to iskustvo proživljavati iznova i iznova! U stvari, ti si ga imao iznova i iznova – upravo iz tog razloga. Ti voliš dramu! Voliš bol. Voliš neizvjesnost, misteriju, sumnju! Sve to voliš! Zato si ovdje!

Šališ li se sa mnom?

Zar bi se šalio s nečim kao što je to?

Ne znam. Ne znam s čime se Bog šali.

Ne s tim. To je suviše blizu Istini; suviše blizu Krajnjoj Spoznaji. Ja se nikada ne šalim s onim “kako jeste”. Suviše mnogo ljudi te zavaravalo u vezi s time. Ja nisam ovdje da bih te još više zbunio. Ja sam ovdje da ti pomognem razjasniti stvari.

Onda ih razjasni. Da li kažeš da sam ja ovdje jer to želim?

Naravno. Da.

Biram biti ovdje?

Da.

I taj sam izbor pravio mnogo puta?

Mnogo.

Koliko?

Eto nas opet. Želiš točan broj?

Daj mi samo okvirnu procjenu. Mislim da li pričamo o pregrštima ili desetinama?

Stotinama.

Stotinama? Živio sam stotine života.

Da.

I ovo je najdalje do čega sam došao?

To je zavidna udaljenost, zapravo.

Oh, jeste, zar ne?

Apsolutno. U prošlim životima si zapravo ubijao ljude.

Što je u tome loše? Sam si rekao da je ponekad rat neophodan da bi se stalo na put zlu.

Morat ćemo to razjasniti, jer vidim da se ta izjava koristi i zloupotrebljava – kao što ti sada činiš – da bi se istakle razne stvari, ili opravdale razne ludosti. Prema najvišim standardima koje su, kako sam primjetio, ljudi postavili, ubijanje se nikada ne može opravdati kao sredstvo kojim se ispoljava ljutnja, iskazuje osjećaj neprijateljstva, “ispravlja pogrešno” ili kažnjava prijestupnik. Izjava da je rat ponekad potreban da bi se stalo na put zlu je istinita – jer ste je vi učinili takvom. Vi ste se odredili, u procesu stvaranja sebe, da poštovanje svakog ljudskog života jeste, i mora biti najviša vrijednost. Ja sam zadovoljan vašom odlukom, jer nisam stvorio život da bi on mogao biti uništen. Poštovanje života ponekad čini rat neophodnim, jer kroz rat protiv neposredno predstojećeg zla, kroz obranu neposredno ugroženog tuñeg života, vi izjavljujete Tko Ste u odnosu na to. Vi imate pravo prema najvišem moralnom zakonu – u stvari, imate obavezu po tom zakonu – da prekinete agresiju prema drugoj osobi ili prema sebi. To ne znači da je ubijanje kao sredstvo kažnjavanja opravdano, niti kao odmazda, niti kao način rješavanja neznatnih razlika.

U tvojoj prošlosti ti si ubijao u osobnim duelima zbog naklonosti žene, zaboga, i to si nazivao obranom svoje časti, kada je čast bila ta koju si gubio. Apsurdno je koristiti smrtonosnu silu za rješavanje sukoba. Mnogi ljudi čak i danas koriste silu – silu ubojstva – da razriješe smiješne razmirice. Dosežući nivo hipokrizije, neki ljudi čak ubijaju u ime Boga – i to je najveće bogohuljenje, jer ne govori o tome Tko Ste.

Oh, znači ima nečeg pogrešnog u ubijanju?

Razjasnimo to malo. Nema ničeg “pogrešnog” ni u čemu. “Pogrešno” je relativan izraz, koji označava suprotno od onoga što vi nazivate “ispravnim”.

Ali, što je ispravno?

Možete li biti stvarno objektivni u tim stvarima? Ili su “ispravno” i “pogrešno” samo odreñenje koja vi pridajete dogañajima i okolnostima, shodno vašoj odluci o njima?

I što, kaži, molim te, stvara osnovu za vaše odluke? Vaše vlastito iskustvo?

Ne.

U većini slučajeva, vi ste odlučili prihvatiti odluku nekog drugog. Nekog tko je došao prije vas i tko, vjerojatno, zna bolje. Vrlo ste malo vaših svakodnevnih odluka o tome što je “dobro” i “loše” donijeli vi sami na osnovu vašeg razumijevanja.

To je posebno slučaj s važnim stvarima. Zapravo, što je nešto važnije, manje je vjerojatno, da ćete poslušati svoje vlastito iskustvo, i veća je vaša spremnost da tuñe ideje prihvatite kao svoje.

To objašnjava zašto ste se, skoro potpuno, odrekli kontrole nad izvjesnim oblastima vašeg života i izvjesnim pitanjima koja prozilaze iz okvira ljudskog iskustva.

Ove oblasti i pitanja vrlo često uključuju teme koje su najvažnije za vašu dušu: priroda Boga; priroda istinske smrtnosti; pitanje krajnje stvarnosti; pitanja života i smrti vezana za rat, medicinu, abortus, eutanaziju, cjelokupan skup i sadržaj osobnih vrijednosti, strukura, procjena. Većina vas je njih napustila i prepustila drugima. Vi o tim temama ne želite donositi vaše vlastite odluke.

“Neka netko drugi odluči! Ja ću se složiti, ja ću se složiti”, vičete. “Neka mi netko drugi samo kaže što je ispravno, a što pogrešno!”

Zato su, uzgred rečeno, ljudske religije tako popularne. Skoro i da nije važno koji je sistem vjerovanja, dok god je postojan, skladan, jasan u pogledu očekivanja od sljedbenika, i dok je ozbiljan. Uz te karakteristike možete naći ljude koji vjeruju skoro u sve. Najčudnije ponašanje i vjerovanje može biti – i bilo je – pripisano Bogu. To je Božji put, kažu oni. Božja riječ.

I ima onih koji će to prihvatiti. S radošću. Zato što to otklanja potrebu za razmišljanjem.

Razmislimo sada o ubijanju. Može li ikada postojati opravdan razlog da se bilo tko ubije? Razmisli o tome. Vidjet ćeš da ti nije potreban vanjski autoritet da te usmjeri, niti uzvišeniji izvor da ti omogući odgovore. Ako razmisliš o tome, ako pogledaš i uvidiš što o tome osjećaš, odgovori će ti postati očigledni, i ponašat ćeš se u skladu s njima. To se zove ponašanje po vlastitom nalogu.

Onda kada postupaš po nalogu drugih, uvlačiš sebe u nevolju. Da li je potrebno da se države i nacije koriste ubijanjem da postignu svoje političke ciljeve? Da li religije trebaju koristti ubijanje da bi nametnule svoje teološke zapovjesti? Da li društva trebaju koristti ubijanje kao odgovor na ponašanje onih koji krše propise?

Da li je ubijanje prikladno političko sredstvo, način spiritualnog uvjeravanja ili rješenja društvenih problema?

Da li je ubijanje nešto što možeš uraditi, ako neko pokuša ubiti tebe? Da li bi koristio silu ubistva da obraniš život svojih voljenih? Nekoga koga čak nisi ni poznavao?

Da li je ubijanje podesan vid obrane od onih koji bi ubili da nisu na neki drugi način spriječeni u tome?

Postoji li razlika izmeñu ubijanja i namjernog ubojstva?

Država bi te htjela držati u uvjerenju da je ubijanje u svrhu izvršenja čisto političkog programa, savršeno opravdano. U stvari, državi je potrebno da vjerujete njenoj riječi o tome, da bi postojala kao entitet moći.

Religije bi htjele da vjerujete u to da je ubijanje radi širenja i održavanja znanja i privrženosti njihovoj posebnoj istini – savršeno opravdano. U stvari one traže od vas da vjerujete njihovoj riječi o tome, da bi postojale kao entitet moći.

Društva bi htjela da vjerujete da je ubijanje zbog kažnjavanja onih koji su učinili izvjesne prijestupe (koji su se promijenili tokom godina), savršeno opravdano.

U stvari, društvu je neophodno da mu vjerujete, da bi ono opstalo kao entitet moći. Vjeruješ li da su ove postavke ispravne? Jesi li prihvatio tuñu riječ o tome? Što ti sam imaš o tome reći?

Ne postoji “dobro” ili “loše” u tim stvarima.

Ali, svojim odlukama ti stvaraš sliku onoga Tko Si Ti.

Zaista, svojim odlukama vaše države i nacije su već napravile takve slike.

Svojim odlukama vaše religije su stvorile trajne, neizbrisive utiske. Svojim odlukama vaša društva su, takoñe, stvorila autoportrete.

Da li ste zadovoljni tim slikama? Da li su to utisci koje želite ostaviti? Da li ti portreti prikazuju Tko Ste Vi?

Budite oprezni sa tim pitanjima. Ona mogu od vas tražiti da mislite.

Misliti je teško. Donositi vrijednosne sudove je teško. To vas stavlja u proces čistog stvaranja, jer ćete toliko mnogo puta morati reći: “Ne znam. Jednostavno ne znam.” Ali ćete ipak morati odlučitti. I zato ćete morati izabrati, učiniti presudan izbor.

Takav izbor – odluka koja nije zasnovana na prethodnom osobnom saznanju – naziva se čistim stvaranjem. I pojedinac je svjestan, duboko svjestan, da donošenjem takvih odluka stvara samog Sebe.

Većina vas nije zainteresirana za tako važan posao. Većina vas bi to radije prepustila drugima. I tako većina vas nije samo-stvorena, već je tvorevina navike – tvorevina drugih.

Onda kada vam drugi kažu kako bi se trebali osjećati i kada se to direktno kosi s onim kako se osjećate – vi doživljavate duboki unutrašnji konflikt. Nešto duboko u vama vam kaže da ono što su vam drugi rekli nije ono Tko Ste Vi.

I što sada s time? Što raditi?

Prvo što ćete poduzeti jeste da odete kod predstavnika vaših religija – kod ljudi koji su vas tamo u početku i stavili. Odete k vašim svećenicima i rabinima i propovjednicima i vašim učiteljima, i oni vam kažu da prestanete slušati Sebe. Najgori meñu njima će vas pokušati zastrašivanjem odvratiti od toga: strahom vas odvojiti od onoga što intuitivno znate.

Govorit će vam o ñavlu, o sotoni, o demonima i zlim duhovima, o paklu I prokletstvu, i o svim drugim zastrašujućim stvarima da bi vas naveli da uvidite da je ono što ste intuitivno znali i osjećali pogrešno i da je jedino mjesto u kome ćete naći utjehu – njihova misao, njihova ideja, njihova teologija, njihovo odreñenje dobra i zla i njihovo poimanje onoga Tko Ste.

Ono što je u tome zavodljivo jeste to što se trebate samo suglasiti, da biste dobili trenutno odobrenje. Složite se i imate trenutno odobrenje! Neki će čak igrati i pjevati i slaviti.

Tome je teško odoljeti. Takvo odobravanje, takva radost zbog prosvjetljenja, zbog spasa!

Odobravanja i ispoljavanja rijetko prate unutrašnje odluke. Slavlja rijetko odražavaju izbore da se slijedi osobna istina. U stvari, sasvim je obrnuto. Ne samo da drugi neće slaviti nego vas upravo mogu izložiti podsmjehu. Što? Ti razmišljaš za sebe. Ti sam odlučuješ?

Primjenjuješ svoja pravila, svoje procjene, svoje vrijednosti? Što misliš, tko si ti uopće?

I, zaista, to je upravo pitanje na koje vi odgovarate.

Ali, posao morate umnogome obaviti sami. Umnogome bez nagrade, bez odobravanja, možda čak i neprimjetno.

I tako si postavio vrlo dobro pitanje.

Zašto nastavljati? Zašto čak krenuti tom stazom? Što se postiže ukrcavanjem na takvo putovanje? Gdje je poticaj? Što je razlog?

Razlog je smiješno jednostavan. – NEMA SE ŠTO DRUGO RADITI.

Što to znači?

Znači da je to jedina igra u gradu. Ne postoji ništa drugo da se radi. U stvari, ne postoji ništa drugo što možeš učiniti. Radit ćeš to što radiš do kraja života – baš kao što si to radio od roñenja. Jedino pitanje je hoćeš li to raditi svjesno ili nesvjesno. Vidiš, sa tog putovanja se ne možeš iskrcati. Ukrcao si se prije roñenja. Tvoje roñenje je samo znak da je putovanje počelo.

Zato pitanje nije: Zašto krenuti tom stazom? Ti si njome krenuo. Učinio si to s prvim otkucajem svog srca. Pitanje: Želim li ja koračati ovom stazom svjesno ili nesvjesno? Sa sviješću ili bez nje? Kao uzročnik svog iskustva ili kao njegov ishod?

Veći dio svog života si živio sa ishodom svojih iskustava. Sada si pozvan da budeš njihov uzrok. To je ono što se naziva svjesno življenje. To je ono što se naziva svjesno koračanje.

Mnogi od vas su prošli sasvim dobar dio puta, kao što sam rekao. Ostvarili ste, ne mali, napredak. Zato se ne bi trebali poslije svih tih života osijećati da ste “samo” toliko postigli. Neki od vas su visoko razvijena bića s vrlo sigurnim osjećanjem Sebe. Vi znate Tko Ste i znate tko biste željeli postati. Nadalje, vi čak znate na koji način stigći odavde do tamo.

To je dobar znak. To je siguran pokazatelj.

Čega?

Činjenice da vam je sada ostalo samo još nekoliko života.

Je li to dobro?

Jeste, sada – za tebe? I to je zato, jer ti kažeš da je tako. Ne tako davno, sve što si želio bilo je da ostaneš ovdje. Sada, sve što želiš je da odeš. To je vrlo dobar znak. Ne tako davno, ubijao si mnogo toga – bube, biljke, drveće, životinje, ljude – sada ne možeš ubiti ništa, a da ne znaš točno što činiš i zašto. To je vrlo dobar znak.

Ne tako davno, živio si život kao da on nema svrhu. Sada znaš da život nema drugu svrhu osim one koju mu ti daš. To je vrlo dobar znak.

Ne tako davno molio si kozmos da ti donese Istinu. Sada ti govoriš kozmosu svoju istinu. I to je vrlo dobar znak.

Ne tako davno težio si biti bogat i poznat. Sada nastojiš biti jednostavno i predivno Svoj.

I ne tako davno plašio si se Mene. Sada Me voliš, dovoljno da Me smatraš sebi ravnim.

Sve su to vrlo, vrlo dobri znaci.

Oh, zaboga… tako se ugodno osjećam zbog ovoga.

I trebaš se prijatno osjećati. Svatko tko koristi “zaboga” u rečenici ne može biti tako loš.

Ti stvarno imaš smisla za humor, zar ne?

Ja sam izmislio humor.

To si već istakao. U redu, dakle, treba ići dalje jer se nema što drugo raditi. To je ono što se ovdje dogaña.

Točno.

Onda, mogu li te upitati da li bar postaje lakše?

Oh, dragi moj prijatelju, toliko je za tebe lakše sada, nego što je bilo prije tri životna vijeka, da ti ne mogu reći koliko.

Da, da – postaje lakše. Što se više sjećaš, više možeš doživjeti, više znaš, da tako kažem. I što više znaš, više se sjećaš. To je krug. Tako da postaje lakše, postaje bolje i čak postaje radosnije.

Ali, zapamti, ništa od toga nije bilo samo rintanje. Mislim, sve si volio! Do posljednjeg trenutka! Uh, divna je ova stvar zvana život. To je jedno ugodno iskustvo, zar ne?

Da, pretpostavljam da jeste.

Pretpostavljaš? Koliko ugodnijim sam ga mogao učiniti? Zar ti nije dozvoljeno da iskusiš sve? Suze, radost, bol, zadovoljstvo, ushićenje, masovnu depresiju, pobjedu, poraz, dobitak? Što još postoji?

Malo manje bola, možda.

Manje bola bez više mudrosti osujećuje tvoju svrhu; ne dozvoljava ti da iskusiš krajnju radost – a to je ono Tko Sam Ja.

Budi strpljiv. Ti stičeš mudrost. I tvoje radosti su ti sve više dostupne bez bola. To

je, takoñe, vrlo dobar znak.

Ti učiš (sjećaš se) kako da voliš bez bola; da napustiš bez bola, čak i da plačeš bez bola. Da, čak si sposoban doživjeti bol bez bola, ako znaš na što mislim.

Mislim da shvaćam. Ja čak i više uživam u svojim životnim dramama. Mogu stajati po strani i vidjeti ih onakvim kakve zaista jesu. Čak se i smijati.

Točno. I ti to ne nazivaš napretkom?

Pretpostavljam da je tako.

I zato se nastavi razvijati, Sine Moj. Nastavi postojati. I nastavi odlučivati što želiš postati u slijedećoj najuzvišenijoj verziji Sebe. Nastavi raditi ka tome. Nastavi! Nastavi! To je Božji posao, kome mi stremimo, ti i Ja. Zato nastavi!

Svi dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Razgovori s Bogom od autora Neala Donalda Walscha.