Kada ću naučiti dovoljno o meñuljudskim odnosima, ljubavnim vezama i postići da one glatko teku? Postoji li način da se bude sretan u vezama? Moraju li one stalno biti izazov?
Nemaš što naučiti o vezama. Trebaš samo pokazati ono što već znaš. Postoji način da se bude sretan u vezama, a to je da se one koriste u svrhu u kojoj su namijenjene, a ne u svrhu koju ste vi odredili. Veze su stalni izazov; stalno vas pozivaju na stvaranje, izražavanje i doživljavanje viših i viših vidova sebe, uzvišenijih i uzvišenijih vizija sebe, čak i veličanstvenijih verzija sebe. Nigdje to ne možete učiniti neposrednije, djelotvornije i besprjekornije nego u vezama. U stvari, bez njih, to uopće ne možete postići.
Samo kroz odnose sa drugim ljudima, mjestima i dogañajima možete postojati (kao prepoznatljiv kvantitet, kao nešto što se može odrediti) u svijetu. Zapamtite, bez svega drugoga što vas okružuje, vi ne postojite. Vi ste samo ono što ste u odnosu na sve drugo koje to nije. Tako je u svijetu relativnog, nasuprot svijetu apsolutnog – gdje Ja boravim.
Jednom kada to jasno razumijete, jednom kada to duboko prihvatite, tada instiktivno blagosiljate svako pojedino iskustvo, svaki ljudski susret, a posebno osobne meñuljudske odnose, jer njih doživljavate kao konstruktivne u najvišem smislu. Spoznajte da oni mogu služiti, moraju služiti i da služe (htjeli vi to ili ne) za izgradnju onoga Tko Ste Vi Zapravo.
Ta izgradnja može biti veličanstvena kreacija vaše vlastite svjesne zamisli ili
sasvim slučajno oblikovanje. Možete izabrati da samo budete rezultat onoga što se dogodilo ili osoba koja je učinila da se dogodi ono što je izabrala da bude. U ovom drugom vidu stvaranje Sebe postaje svjesno. U tom iskustvu ostvarujete Sebe. Blagoslovite, stoga, svaki odnos i svaki smatrajte posebnim i djelotvornim u razvoju onoga Tko Ste – i tko sada izabirete biti.
Tvoje pitanje se odnosi na pojedinačne ljudske odnose romantične vrste i Ja to razumijem. Zato mi dopusti da se posebno i opširno osvrnem na ljudske ljubavne odnose – na te stvari koje vam stalno prave probleme!
Kada ljudski ljubavni odnosi dožive neuspjeh (odnosi zapravo nikad ne dožive neuspjeh, osim u strogo ljudskom smislu da ne dovedu do onoga što ste željeli), to se dogaña, jer se u njih ušlo iz pogrešnih razloga. (“Pogrešan” je naravno relativan izraz, koji znači nešto suprotno onome što je “ispravno” – što god to bilo! Bilo bi točnije vašim jezikom reći “veze ne uspijevaju – mijenjaju se – najčešće kada se u njih ulazi iz razloga koji nisu u potpunosti korisni ili pogodni za njihov opstanak.”) Većina ljudi ulazi u veze motreći na ono što od njih mogu dobiti, a ne na ono što u njih mogu uložiti.
Svrha veze je u tome da odlučite koji dio sebe bi željeli vidjeti “pokazanim”, a ne
koji dio drugog bi željeli prigrabiti i zadržati.
Odnosi – kao i cijeli život, mogu imati samo jednu svrhu: da budete i odlučite Tko Ste Vi Zapravo.
Vrlo je romantično reći da ste bili “ništa” dok se nije pojavio taj netko posebni drugi, ali to nije istina. Što više, to pravi nevjerojatni pritisak na drugog da bude ono što on ili ona uopće nisu.
Ne želeći vas “izdati”, oni se jako trude raditi te stvari dok ne posustanu. Oni
više ne mogu usavršavati vašu sliku o njima. Oni više ne mogu ispunjavati uloge koje ste im dodijelili. Ozlojeñenost se stvara. Ljutnja slijedi. Konačno, da bi spasili sebe (i vezu) ti posebni drugi se počinju vraćati sebi, ponašajući se sve više u skladu sa onim Tko Zapravo Jesu. I otprilike u to vrijeme, vi kažete da su se “stvarno promijenili”.
Vrlo je romantično reći da se sada, kada je vaš posebni partner ušao u vaš život, osijećate potpunim. Ali svrha veze nije u tome da imate drugog koji vas može upotpuniti, već da imate drugog s kim možete podijeliti vašu potpunost.
U tome leži paradoks svih ljudskih odnosa: vama nije potreban poseban drugi da biste u potpunosti iskusili Tko Ste, a… bez drugog vi ste ništa.
To je zagonetka i čudo, nezadovoljstvo i radost ljudskog iskustva. Potrebno je duboko razumijevanje i potpuna predanost da bi se živjelo na smislen način u okviru ovog paradoksa. Primjećujem da malom broju ljudi to uspijeva.
Većina vas prilazi godinama u kojima se stvaraju veze, na vrhuncu očekivanja,
puna seksualne energije, otvorenog srca i radosne, a nestrpljive duše. Negdje izmeñu 40-ih i 60-ih (i za većinu vas ranije, a ne kasnije) odustajete od svog najvećeg sna, odbacujete svoju najvišu nadu i mirite se s najmanjim očekivanjima – ili ostajete bez očekivanja.
Problem je tako običan, tako jednostavan, a ipak tako tragično pogrešno shvaćen: vaš najveći san, vaša najveća zamisao, vaša najmilija nada se odnosila na vašeg voljenog drugog, umijesto na vašeg voljenog Sebe. Provjera vašeg odnosa se sastojala u tome koliko je drugi živio po vašim idejama i koliko ste vi, po vašoj procjeni, živjeli prema njenim ili njegovim idejama. Ali jedini pravi test se treba odnositi na to koliko ste vi živjeli u skladu sa svojim idejama. Veze su neprikosnovene, jer osiguravaju najveću životnu priliku – zaista njegovu jedinu priliku – da se stvori i proizvede iskustvo vašeg najvišeg poimanja Sebe. Veze ne uspijevaju kada ih vidite kao najveću životnu priliku da se stvori i proizvede iskustvo vašeg najvišeg poimanja drugog. Neka svaka osoba u vezi brine o Sebi – što je ona, što radi i što ima, što želi, traži, daje, za čim traga, što stvara, doživljava, i svi odnosi će veličanstveno služiti svojoj svrsi – i svojim učesnicima!
Neka svaka osoba u vezi promišlja, ne o drugom, već samo, samo o Sebi. Ovo izgleda kao čudno učenje, jer vam je rečeno da u najuzvišenijem obliku odnosa čovjek brine samo o drugom. Ali Ja vam kažem: vaša usredotočenost na drugog – vaša opsjednutost drugim – jeste ono što dovodi do neuspjeha u vezama.
Što je drugi? Što drugi radi? Što drugi ima? Što drugi kaže? Želi? Zahtijeva? Što drugi misli? Očekuje? Planira? Učitelj shvaća da nije važno što drugi jeste, radi, ima, kaže, želi, traži. Nije važno što drugi misli, očekuje, planira. Samo je važno što ste vi u odnosu na to.
Osoba koja najviše voli je osoba koja je usmjerena ka Sebi.
To je radikalno učenje…
Nije, ako ga pažljivo pogledaš. Ako ne možeš voljeti Sebe, ne možeš voljeti ni drugog. Mnogi ljudi prave grešku tražeći ljubav prema Sebi kroz ljubav prema drugome.
Naravno, oni ne shvaćaju da to rade. To nije svjesni napor. To je ono što se dogaña u umu. Duboko u umu. U onome što nazivate podsvjesno. Oni misle: “Samo ako mogu voljeti druge, oni će voljeti mene. Onda ću biti osoba koja je voljena, pa i ja mogu voljeti sebe.”
Suprotno ovome je da mnogi ljudi sebe mrze, jer smatraju da ne postoji druga
osoba koja ih voli. To je bolest – stanje u kojem su ljudi istinski “bolesni zbog ljubavi”, jer je činjenica da ih drugi ljudi vole, ali to njima nije važno. Bez obzira koliko mnogo drugih ljudi im pokaže ljubav, to im nije dovoljno. Prvo, oni vam ne vjeruju. Smatraju da ih pokušavate obmanuti – da pokušavate nešto dobiti. (Kako ih možete voljeti za ono što stvarno jesu? Ne. Mora da je posrijedi neka greška. Mora da nešto želite? Što želite?)
Oni tumaraju okolo pokušavajući odgonetnuti kako bi ih netko mogao zapravo voljeti. Zato vam oni ne veruju i započinju borbu kako bi vas potakli da to dokažete. Morate dokazati da ih volite. Da biste to učinili, oni od vas mogu tražiti da počnete mijenjati svoje ponašanje. Drugo, ako konačno doñu do točke na kojoj mogu vjerovati da ih volite, odmah počinju brinuti koliko dugo mogu zadržati vašu ljubav. Tako, da bi sačuvali vašu ljubav, oni počinju mijenjati svoje ponašanje.
Onda, dvoje ljudi doslovno izgube sebe u vezi. Oni uñu u vezu nadajući se da će naći sebe, a umijesto toga oni izgube sebe.
Gubitak Sebe u vezi je ono što uzrokuje veliki dio ogorčenosti kod takvih parova. Dvoje ljudi se udružuje u partnerski odnos nadajući se da će cjelina biti veća od zbroja dijelova, da bi otkrili da je manja. Oni se osjećaju manjim nego kada su bili sami.
Manje sposobnim, manje uzbudljivim, manje privlačnim, manje radosnim, manje zadovoljnim.
To je zato što oni jesu manje. Oni su se odrekli većine onoga tko jesu, da bi bili – i ostali – u toj vezi.
Veze nikada nisu bile zamišljene na taj način. Ipak, tako ih doživljava više ljudi nego što ikada možete zamisliti.
Zašto? Zašto?
Zato što su ljudi izgubili osjećaj (ako su ga ikada i imali) za svrhu odnosa.
Kada više ne promatrate jedno drugog kao svete duše na svom putovanju, onda možete vidjeti svrhu, razlog koji se nalazi u osnovi svih odnosa.
Duša je došla u tijelo, a tijelo u život u cilju napretka. Vi napredujete, vi postajete.
I koristite vaše odnose sa svima da biste odlučili što postajete.
To je zadatak koji ste došli da obavite. To je radost stvaranja Sebe. Poznavanja Sebe. Postajanja – svjesno, onoga što želite biti. To znači biti Samosvjestan.
Doveli ste Sebe u relativan svijet da biste mogli imati sredstva pomoću kojih ćete spoznati i doživeti Tko Ste Zapravo Vi. Tko Ste Vi je ono u koga sebe stvarate u odnosu na sve ostalo.
Vaši osobni odnosi su najvažniji elementi u tom procesu. Vaši osobni odnosi su zato sveto područje. Oni nemaju zapravo ništa s drugima, ali zato što uključuju drugog, oni imaju sve s drugima.
To je božanska dihotomija. To je zatvoreni krug. Zato nije radikalno učenje kad se kaže: “Blagoslovljeni su oni koji su Samousmjereni”, jer oni će spoznati Boga. Nije loš cilj u životu da upoznate najuzvišeniji dio Sebe i da ostanete usmjereni na njega. Vaš prvi odnos, zato mora biti sa samim Sobom. Prvo morate naučiti poštovati i slaviti i voljeti Sebe.
Prvo morate Sebe smatrati vrijednim da biste druge smatrali vrijednima. Morate prvo sebe smatrati blagoslovljenim da biste druge smatrali blagoslovljenim. Morate prvo spoznati svetost u Sebi, da biste prepoznali svetost u drugima. Ako radite obrnuto – kao što većina religija od vas traži – i drugima priznate svetost prije nego sebi, jednog dana ćete se osjetiti ozlojeñenim. Ako postoji nešto što nitko od vas ne može podnijeti, to je da netko drugi bude svetiji od vas. Ali vaše religije traže od vas da druge nazivate svetijima od sebe. I vi to činite – neko vrijeme. Onda ih uništite. Uništili ste (na ovaj ili onaj način) sve Moje učitelje, ne samo Jednog. I niste to učinili zato što su oni bili svetiji od vas, već zato što ste ih vi učinili takvim.
Moji učitelji su svi došli s istom porukom. To nije bila poruka “Ja sam svetiji od
vas”, već “Vi ste isti kao Ja”.
To je poruka koju vi niste mogli da čujete; to je istina koju niste mogli prihvatiti.
I zato se ne možete nikada stvarno, čisto zaljubiti u drugog. Vi se niste nikada stvarno, čisto zaljubili u Sebe.
I zato vam kažem: budite sada i zauvijek usmjereni na Sebe. Nastojte vidjeti što
ste, što radite i što imate u svakom datom trenutku, a ne što se dešava nekom drugom.
Ne u akciji drugoga, već u vašoj reakciji nalazi se vaš spas.
Znam da nije tako, ali ovo mi nekako zvuči kao da ne trebamo obraćati pažnju što nam drugi rade u vezama. Oni mogu raditi bilo što, ali dok god mi držimo svoju ravnotežu, dok god smo usmjereni na sebe, i sve te dobre stvari, ništa nas ne može dotaći. Ali drugi nas dotiču. Njihove akcije nas ponekad povrijede. Onda, kada u vezu uñe osjećaj povreñenosti, ja ne znam šta da radim. Vrlo je dobro reći “ostani po strani; učini da ništa ne znači”, ali to je lakše reći nego uraditi. Ja se, zaista, osjećam povrijeñenim riječima i djelima drugih u vezama.
Doći će dan kada se nećeš tako osjećati. To će biti dan kada shvatiš – i prihvatiš – istinski značenje odnosa; pravi razlog za njih. Reagiraš na taj način, jer si ovo zaboravio. Ali to je u redu. To je dio razvojnog procesa. To je dio evolucije. Tebe u vezama zanima Posao Duše, a to je veliko razumijevanje, veliko podsjećanje. Dok se toga ne sjetiš – i dok se ne sjetiš kako da koristiš odnose kao sredstvo u stvaranju Sebe – moraš raditi na nivou na kom jesi: nivou razumijevanja, nivou htijenja, nivou sjećanja. I tako, postoje stvari koje možeš uraditi kada reagiraš bolom i povrijeñenošću na
to što je drugi, što kaže ili radi. Prva je da pošteno priznaš sebi i drugom kako se točno osijećaš. Toga se mnogi od vas plaše, jer misle da će se tako drugom prikazati “u lošem svijetlu”. Negdje, duboko u vama, vi shvaćate da je vjerojatno smiješno od vas da se “tako osjećate”. Da je vjerojatno to nisko od vas. Vi ste “više od toga”. Ali tu nema pomoći. Još uvek se tako osijećate. Postoji samo jedna stvar koju možete uraditi. Morate poštovati svoja osjećanja. Jer, poštovati osjećanja znači poštovati Sebe. A vi morate voljeti bližnjega kao što volite Sebe.
Kako možete ikad očekivati da razumijete i poštujete osjećanja drugog, ako ne možete poštovati osjećanja u Sebi? Prvo pitanje u bilo kom meñusobnom odnosu s drugim je: Tko Sam Ja sada, i Tko Želim Biti u odnosu na to.
Često se ne sjećate Tko Ste i ne znate Tko Želite Biti, dok ne isprobate nekoliko načina bivanja. Zbog toga je poštovanje vaših najiskrenijih osjećanja tako važno. Ako je vaše prvo osjećanje negativno, često je sam doživljaj tog osjećanja dovoljan da biste se od njega udaljili. Tek kada osjetite ljutnju, ojsetite uznemirenost, kada osjetite odbojnost, bijes, iskusite osjećanje želje da “vratite udarac”, možete se odreći ovih prvih osjećanja kao onoga “Tko Ne Želite Biti”. Učitelj je onaj koji je proživio dovoljno takvih iskustava da unaprijed zna koji su krajnji izbori. Ne treba “iskusiti” ništa. Već je nosio/nosila tu odjeću i zna da mu/joj ne priliči; da to nije on/ona. I pošto je život Učitelja posvećen stalnom ostvarenju sebe u skladu s onim što zna da on jeste, takva neprimjerena osjećanja ga ne zanimaju. Zato Učitelje ne uznemirava ono što drugi mogu nazvati nesrećom, Učitelj blagosilja nesreću, jer Učitelj zna da iz sjemena nesreće (i cijelog iskustva) potiče razvoj Sebe. A druga životna svrha Učitelja je uvijek razvoj. Jer, jednom kada je netko Sebe potpuno ostvario, ne preostaje mu ništa drugo osim da bude više od toga.
Na tom stupnju se prelazi od duhovnog rada ka Božjem radu, jer je to ono što
Mene zanima!
Pretpostavit ću u svrhu ovog razgovora da si ti još uvijek na nivou duhovnog rada. Ti još uvijek nastojiš shvatti (učiniš “stvarnim”) Tko Si Ti Zapravo. Život (Ja) će ti dati niz prilika da to stvoriš (zapamti, život nije proces otkrića, već proces stvaranja). Možeš stvarati Tko Si Ti iznova i iznova. Zapravo to i radiš – svaki dan. Meñutim, kako stvari sad stoje, ne dobivaš uvijek isti odgovor. U odnosu na identično vanjsko iskustvo jednoga dana možeš izabrati biti strpljivim, ljubaznim, punim ljubavi. Drugog dana možeš izabrati biti ljutitim, ružnim i tužnim.
Učitelj je onaj tko uvijek ima isti odgovor – i taj odgovor je uvijek najuzvišeniji izbor. U tome je Učitelj neizbježno predvidljiv. Suprotno tome, učenik je potpuno nepredvidljiv. Može se procijeniti kako netko napreduje na putu ka majstorstvu jednostavnim promatranjem koliko si predvidljivo napravio najuzvišeniji izbor kao odgovor ili reakciju na bilo koju situaciju.
Naravno, to pokreće pitanje, koji je izbor najuzvišeniji. To je pitanje oko koga se filozofije i teologije vrte od početka vremena. Ako te to pitanje iskreno zanima, već si na putu ka majstorstvu. Jer je još uvijek istina da se većina ljudi nastavlja baviti drugim pitanjima. Ne, koji je najuzvišeniji izbor, već koji je najisplativiji? Ili kako mogu najmanje izgubiti? Kada se život živi sa stajališta kontroliranja štete ili optimalne koristi, stvarna korist od života je proigrana. Prilika je izgubljena. Šansa je promašena. Jer, tako proživljen život je život življen iz straha – i kao takav vas lažno predstavlja.
Jer, vi niste strah, vi ste ljubav. Ljubav kojoj nije potrebna zaštita, ljubav koja ne može biti izgubljena. Ali to nikada nećete spoznati u vašem iskustvu, ako stalno odgovarate na drugo pitanje, a ne na prvo. Jer, samo osoba koja misli da postoji nešto da se dobije ili izgubi, postavlja drugo pitanje. I samo osoba koja život vidi na drugačiji način, koja vidi Sebe kao najuzvišenije biće, koja razumije da pobjeda ili poraz nije test, već da je to samo ljubav ili nedostatak ljubavi – samo ta osoba postavlja prvo pitanje.
Onaj tko postavlja drugo pitanje kaže: “Ja sam moje tijelo.” Ona kada postavlja prvo pitanje kaže: ” Ja sam moja duša”.
Da, neka svi oni koji imaju uši da čuju – slušaju. Jer, kažem vam ovo: na kritičnoj raskrnici u svim ljudskim odnosima, postoji samo jedno pitanje:
Što bi sada ljubav učinila?
Nijedno drugo pitanje nije prikladno, nijedno drugo pitanje nije značajno, nijedno drugo pitanje nema nikakvu važnost za vašu dušu.
Sada dolazimo na veoma delikatnu točku objašnjenja, jer je ovaj princip delanja, zasnovan na ljubavi, bio naveliko pogrešno tumačen, a to pogrešno tumačenje je dovelo do ozlojeñenosti i ljutnji u životu – koje su, opet, navele mnoge da skrenu s puta.
Vijekovima su vas učili da delanje zasnovano na ljubavi proizilazi iz izbora da se bude, radi i ima ono što stvara najviše dobra za druge.
Ali, Ja vam kažem slijedeće: najuzvišeniji izbor je onaj koji stvara najveće dobro za vas.
Kao i sve duboke spiritualne istine, ova tvrdnja je neposredno izložena pogrešnom tumačenju. Zagonetka se razjašanjava djeliminčno u trenutku kada netko odluči što je to najviše “dobro” koje čovjek može uraditi za sebe. I kada je krajnji najviši izbor učinjen, zagonetka nestaje, krug se zatvara, i najviše dobro za vas postaje najviše dobro za drugoga.
Za razumijevanje toga može biti potrebno nekoliko života, a za primjenu još više njih – jer se ova istina obrće oko jedne još veće: Što radiš za Sebe, radiš za drugoga. Što radiš za drugoga, radiš za Sebe.
To je zato što ste ti i drugi jedno.
A to je zato jer… Ne postoji ništa osim Tebe.
Svi Učitelji koji su hodali vašom planetom su to podučavali. (“Zaista, zaista vam kažem, sve što ste učinili za onog koji je ponajmanje moj brat, učinili ste za Mene.”) Ali ovo je za većinu ljudi ostalo samo velika ezoterična istina, s malo praktične primjene. U stvari, to je najprimjenjivija “ezoterična” istina svih vremena.
U odnosima je važno sjetiti se ove istine, jer bez nje će odnosi biti vrlo teški.
Vratimo se na praktičnu primjenu ove mudrosti i odmaknimo se, za sada, od njenog čisto spiritualnog, ezoteričkog apekta.
Veoma često su ljudi – dobronamjerni i dobru usmjereni i mnogi veoma religiozni – pod uticajem starog razumijevanja, radili ono što su mislili da je najbolje za drugu osobu u njihovoj vezi. Nažalost, sve to je izazvalo u mnogim slučajevima (u većini slučajeva) nastavak zlostavljanja koja su sprovodili drugi. Nastavak nepoštovanja. Nastavak teškoća u odnosima.
Na kraju, osoba koja pokušava “uraditi ono što je ispravno” prema drugom – biti spremna oprostiti, pokazati suosjećanje, stalno previñati izvjesne probleme i ponašanja – postaje ozlojeñena, ljuta i nepovjerljiva, čak i prema Bogu. Jer kako Bog može tražiti tako beskonačnu patnju, tugu i žrtvu, čak i u ime ljubavi?
Odgovor je: Bog to ne traži. Bog samo traži da uključite sebe meñu one koje volite. Bog ide dalje. Bog predlaže – preporučuje – da stavite sebe na prvo mjesto.
Ja to činim znajući vrlo dobro da će neki od vas to nazvati bogohuljenjem, i stoga reći da to nije Moja riječ, a da će drugi učiniti nešto možda čak i gore: prihvatiti to kao Moju riječ i pogrešno je protumačiti ili je izvrnuti da bi bila pogodna za njihove osobne ciljeve; da opravda njihova ne-Božanska djela.
Kažem vam slijedeće – staviti sebe na prvo mijesto u najvišem smislu nikada ne vodi do ne-Božanskog djela.
Zato, ako ste uhvatili sebe u ne-Božanskom djelu kao rezultat nastojanja da učinite nešto što je najbolje za vas, nesporazum nije u tome što ste stavili sebe na prvo mjesto, već prije u nerazumijevanju onoga što je najbolje za vas.
Naravno, odreñivanje onoga što je najbolje za vas će od vas takoñe zahtijevati da utvrdite što je to što namjeravate uraditi. To je važan korak koji mnogo ljudi zanemaruju.
Što smjerate? Što je vaša svrha u životu? Bez odgovora na ova pitanja, ostat će tajna što je “najbolje” u bilo kojim odreñenim okolnostima.
U praktičnom smislu – ponovo ostavljajući ezoteriku po strani – ako procjenjujete što je najbolje za vas u situacijama u kojima ste zlostavljani, najmanje što možete učiniti je da prekinete zlostavljanje. I to će biti dobro i za vas i za onoga tko vas zlostavlja. Jer je čak i onaj tko zlostavlja – zlostavljan, kada se dozvoljava da se njegovo zlostavljanje nastavi.
To ne iscjeljuje onoga tko zlostavlja, već mu šteti. Jer, ako zlostavljač utvrdi da je njegovo zlostavljanje prihvatljivo, što je on naučio? Ali, ako on uvidi da njegovo zlostavljanje više neće biti prihvaćeno, što mu je omogućeno da otkrije?
Zato, postupati prema drugima s ljubavlju ne znači nužno dozvoljavati im da rade sve što žele.
Roditelji to vrlo rano nauče u odnosu s djecom. Odrasli ne uče tako brzo u
odnosima s drugim odraslima, niti nacije u odnosima s drugim nacijama.
Ipak, ne može se dopustiti despotima da napreduju, već se oni moraju zaustaviti u svom despotizmu. Ljubav prema Sebi i ljubav prema despotu to zahtijevaju.
To je odgovor na tvoje pitanje “Ako je ljubav sve što postoji, kako čovijek može ikada opravdati rat?” Ponekad čovjek mora ići u rat da bi dao najveću izjavu o tome što čovjek zapravo jeste: onaj tko prezire rat.
Postoje vremena kada se morate odreći onoga Tko Ste da biste bili ono Tko Ste. Postoje Učitelji koji su poučavali: ne možete imati sve dok niste spremni svega se odreći.
Tako, da biste “imali” sebe kao čovjeka čiji je izbor mir, moguće je da se morate odreći ideje o sebi kao o čovjeku koji nikada ne ide u rat. Historija je pozivala ljude na takve odluke.
Isto važi za većinu pojedinačnih i osobnih odnosa. Život vas može više nego jednom prozvati da dokažete Tko Ste prikazujući jedan vid onoga Tko Niste.
To nije tako teško razumjeti, ako ste proživjeli izvjestan broj godina, mada za idealistički orijetirane mlade to može izgledati kao krajnja protivurječnost. U zrelijoj retrospektivi to izgleda više kao božanska dihotomija.
U ljudskim odnosima to ne znači da trebate “uzvratiti” ako ste povrijeñeni. (Niti to važi za odnose meñu nacijama). To samo znači da nije najpoželjnije dozvoliti drugom da nanosi štetu – ni vama, ni sebi.
Ovo bi trebalo okončati neke pacifističke teorije o tome da najviša ljubav zahtijeva da se ne odgovori silom na ono što jeste zlo.
Diskusija, ovdje, postaje još jednom ezoterična, jer nijedno ozbiljno razmatranje ove izjave ne može zanemariti riječ ‘zlo’ i vrijednosno prosuñivanje na koje ono poziva. Uistinu, ne postoji ništa što je zlo, već postoje samo objektivne pojave i iskustvo. Ali, sama svrha vašeg života traži od vas da iz rastuće zbirke beskrajnih pojava izaberete nekoliko njih koje ćete nazivati lošima, jer ukoliko to ne učinite, ne možete nazvati sebe, niti išta drugo dobrima – i stoga ne možete spoznati niti stvarati Sebe. Prema onom što nazivate lošim sebe odreñujete – kao i prema onom što nazivate dobrim. Najveće zlo bi, zato, bilo ne proglasiti ništa zlim.
Vi u ovom životu postojite u svijetu relativnog, gdje jedna stvar može postojati samo u odnosu prema nekoj drugoj. To je, ujedno, i u isto vrijeme, i funkcija i svrha odnosa: da osigura polje iskustva u okviru koga i sebe pronalazite, odreñujete, i – ako to izaberete, stalno iznova stvarate Tko Ste.
Izabrati biti sličnim Bogu, ne znači izabrati biti mučenik. I sigurno ne znači izabrati biti žrtva.
Na vašem putu ka majstorstvu – gdje je sva mogućnost ozljede, štete i gubitka otklonjena – bilo bi dobro prepoznati ozljedu, štetu i gubitak kao dio vašeg iskustva i odlučiti Tko Ste Vi u odnosu na to.
Da, ono što drugi misle, kažu ili rade, ponekad će vas povrijediti – dok ne prestanu to činiti. Odavde do tamo najbrže će vas dovesti potpuna iskrenost – spremnost da se potvrdi, prizna i izjavi točno kako se osjećate povodom nečega. Iskažite vašu istinu – ljubazno, ali potpuno cjelovito. Živite vašu istinu, ali predano i dosljedno. Promijenite vašu istinu lako i brzo, kada vam vaše iskustvo donese novo razjašnjenje.
Nitko jasne svijesti, a najmanje od svih Bog, neće vam reći da, kada ste povrijeñeni u nekom odnosu “ostanete po strani od toga, učinite da vam to ne znači ništa”. Ako se osijećate povrijeñeni, prekasno je izjaviti da to ne znači ništa. Vaš je zadatak tada da odlučite što to znači – i da to pokažete. Jer, radeći tako, vi birate i postajete Tko Želite biti.
Znači ja ne moram biti supruga – paćenica ili omalovaženi muž ili žrtva moje veze, da bih ih učinio bogougodnim ili da bi sebe učinio dopadljivim u očima Boga.
Zaboga, naravno da ne. I ne moram da trpim napade na moje dostojanstvo, povredu mog ponosa, štetu koja se nanosi mojoj psihi i rane koje oseća moje srce, da bih rekao da sam “dao sve od sebe” u tom odnosu, “ispunio dužnost” ili “ispunio obavezu” u očima Boga i čoveka. Ni jednog trenutka.
Onda mi, molim te, Bože, reci koja obećanja trebam dati u nekom odnosu, kojih dogovora se moram držati? Koje obaveze odnosi podrazumijevaju? Koje smjernice trebam tražiti?
Odgovor je onaj koji ne možete čuti – jer vas on ostavlja bez smjernica i poništava svaki dogovor u trenutku kada ga pravite. Odgovor je: vi nemate obaveza. Ni u vašim obavezama, ni u životu.
Nemamo obaveza?
Ne. Niti bilo kakvih ograničenja, niti zabrana, a ni smjernica, ni pravila. Niti ste prisiljeni bilo kakvim okolnostima ili situacijama, niti primorani bilo kakvim kodeksima ili zakonima. Niti možete biti kažnjeni za bilo koju uvredu, niti ste sposobni za neku – jer ne postoji nešto tako kao što je biti “uvredljiv” u očima Boga.
Čuo sam to ranije – tu vrstu religije da “ne postoje pravila”. To je spiritualna anarhija, Ne vidim kako to može djelovati.
Ne postoji način na koji to ne može djelovati – ako ste usmjereni na proces stvaranja Sebe. Ako, s druge strane, zamišljate da je vaš zadatak da pokušavte biti ono što netko drugi želi, onda nedostatak pravila ili smjernica može zaista učiniti vaš položaj teškim.
Ali um koji razmišlja želi upitati: ako Bog ima način da budem onakav kakvog me želi, zašto me jednostavno u početku nije takvog stvorio. Čemu sva ova borba da “prerastem” Tko Sam da bih postao ono što Bog od mene želi?
To radoznali um želi saznati – i to s pravom, jer je to ispravno pitanje.
Predstavnici religija bi htjeli da vjerujete da sam vas Ja stvorio manjima od onoga Tko Sam Ja, da biste imali priliku postati Tko Sam Ja, uprkos svim očekivanjima i, mogu dodati, uprkos svim prirodnim sklonostima koje sam vam trebao dati.
Meñu tim takozvanim prirodnim sklonostima je i sklonost ka grijehu. Vas su učili da ste roñeni u grijehu, da ćete umrijeti u grijehu i da je u vašoj prirodi da zgriješite. Jedna od vaših religija vas čak uči da ne možete ništa poduzeti povodom toga. Vaša vlastita djela su beznačajna i nevažna. Neopravdano je misliti da nekim svojim djelima možete “stići u raj”. Postoji samo jedan put do raja (spas) i on ne vodi kroz ono što vi poduzimate, nego kroz milost koju vam daje Bog ako prihvatite Njegovog Sina kao svog posrednika.
Jednom, kada to učinite vi ste “spašeni”. Dok to ne učinite, ništa što radite – ni život koji vodite, ni izbori koje pravite, niti bilo što što poduzimate po svojoj volji u naporu da sebe učinite boljim ili vrijednijim, nema nikakvo djelovanje, ne vrši nikakav uticaj. Vi Ste nesposobni sebe učiniti vrijednima, jer ste po sebi bezvrijedni. Vi ste stvoreni na taj način.
Zašto? Samo Bog zna. Možda je On napravio grešku. Možda nije dobro shvatio. Možda želi da sve to ponovo izvede. Ali, šta je tu je. Šta da se radi…
Ti se meni podsmijehuješ?
Ne, ti se meni podsmijehuješ. Ti kažeš da sam Ja Bog, napravio u osnovi nesavršena bića, a onda sam od njih zahtijevao da budu savršena, ili da se suoče s prokletstvom.
Ti kažeš da sam Ja negdje prije nekoliko tisuća godina ljudskog iskustva to ublažio, rekavši da od tada nadalje nije neophodno da budete dobri, već se jednostavno trebate osjećati loše kada niste dobri i prihvatiti kao vašeg spasioca Jedno Biće koje je uvijek moglo biti savršeno, tako zadovoljavajući Moju žudnju za savršenstvom. Vi kažete da vas je Moj Sin koga nazivate Jedinim Savršenim – spasio od vaše vlastite nesavršenosti – nesavršenosti koju sam vam Ja dao.
Drugim riječima, Božji Sin vas je spasio od onoga što je Njegov Otac stvorio. Mnogi od vas kažu da sam Ja to upravo tako postavio.
Tko se sada kome podsmijehuje?
To je drugi put u ovoj knjizi da si, čini se, izveo direktni napad na fundamentalizam u kršćanstvu. Ja sam iznenañen.
Ti si izabrao riječ “napad”. Ja jednostavno razmatram temu. A tema, uzgred rečeno, nije “fundamentalizam u Kršćanstvu” kako si ti rekao. Tema je cjelokupna priroda Boga i Božjeg odnosa prema čovjeku.
Pitanje je ovdje iskrslo, jer smo raspravljali o obavezama – u odnosima i u samom životu.
Vi ne možete vjerovati u odnos bez obaveza, jer ne možete prihvatiti tko i što stvarno jeste. Vi nazivate život u potpunoj slobodi “spiritualnom anarhijom”. Ja to nazivam velikim Božjim obećanjem.
Samo u okviru ovog obećanja se može ispuniti veliki Božji plan.
Vi nemate obaveze u odnosima. Imate samo mogućnosti.
Mogućnost, ne obaveza, jeste kamen temeljac religije, osnova za svu spiritualnost. Dok god to promatrate na drugi način, niste shvatili suštinu.
Odnos – vaš odnos prema svim stvarima – stvoren je kao vaše savršeno sredstvo u djelovanju vaše duše. Zato su svi ljudski odnosi duhovno područje. Zato je svaki osobni odnos svet.
U tom pogledu mnoge crkve su u pravu. Brak je duhovna tajna. Ne zbog njegovih duhovnih obaveza. Prije, zbog jedinstvene prilike koju pruža.
Nikada ne radite ništa u vezi iz osjećanja obaveze. Radite sve što radite iz osjećanja veličanstvene prilike koju vam vaš odnos pruža da odlučite i budete Tko Ste Zapravo.
Mogu to razumjeti – ali ipak sam iznova i iznova u svojim odnosima odustajao kada stvari postanu teške. Rezultat toga je da sam imao niz veza, dok sam kao dijete mislio da ću imati samo jednu. Izgleda da ne znam kako održati vezu. Misliš li da ću ikada naučiti? Što trebam učiniti da se to ostvari?
To zvuči kao da održati vezu znači da je ona bila uspješna. Pokušaj ne brkati dugotrajnost sa dobro obavljenim poslom. Zapamti, tvoj zadatak na planeti nije da vidiš koliko dugo možeš ostati u vezi, već da odlučiš i spoznaš Tko Zapravo Jesi. To nije argument za kratkotrajne veze, a ni zahtjev za dugotrajne.
Ali, mada takav zahtjev ne postoji, treba reći slijedeće: dugotrajni odnosi pružaju izuzetne mogućnosti za uzajamni razvoj, uzajamno iskazivanje i uzajamno ispunjenje – i to je samo po sebi nagrada.
Znam, znam! Mislim, to sam uvijek pretpostavljao. Dakle, kako da to postignem? Prvo, budi siguran da u vezu ulaziš iz pravih razloga. (Koristim riječi “pravi” ovdje u relativnom smislu. Mislim “pravi” u odnosu na veći cilj koji imaš u svom životu.)
Kao što sam ranije istakao, većina ljudi još uvek ulazi u veze iz “pogrešnih” razloga
– da ne budu usamljeni, da ispune prazninu, uvedu ljubav u svoj život ili nekoga koga će voljeti – i to su neki od boljih razloga. Drugi to rade da bi spasili svoj ego, prekinuli depresiju, poboljšali seksualni život, i vjerovali ili ne, da bi se oslobodili dosade. Nijedan od ovih razloga neće dovesti do uspjeha, ukoliko se ne dogodi neka dramatična promjena, a neće uspjeti ni sam odnos.
Ja nikada nisam ušao u moje veze ni iz jednog od ovih razloga.
To bih preispitao. Nisam siguran da znaš zašto si ušao u svoje veze. Nisam siguran da si razmišljao o tome na ovaj način. Mislim da nisi ušao u svoje veze s odreñenom svrhom. Mislim da si ušao u svoje veze, jer si se “zaljubio”.
To je potpuno točno.
I mislim da nisi zastao da pogledaš zašto si se “zaljubio”. Što je to na što si odgovarao? Koju potrebu ili koji niz potreba si time ispunjavao?
Za većinu ljudi ljubav je odgovor za zadovoljenje potrebe.
Svatko ima potrebe. Tebi treba ovo, drugom treba ono. Oboje vidite jedno u drugom priliku da zadovoljite potrebe. Zato se vi složite – prešutno – na razmjenu. Ja ću razmijeniti s tobom ono što ja imam, ako mi ti daš ono što ti imaš.
To je pogodba. Ali vi ne kažete istinu o tome. Vi ne kažete: “Ja te jako razmijenjujem”. Vi kažete: “Ja te jako volim”, i tada počinje razočarenje. Već si na to ukazao.
Da, i ti si to ranije radio – ne jednom, već nekoliko puta.
Ponekad se čini da se ova knjiga vrti u krug, naglašavajući iste stvari, ponovo i ponovo.
Slično kao život.
Touche; pogodak.
Postupak je ovdje takav da ti postavljaš pitanja, a Ja samo dajem odgovore. Ako postaviš isto pitanje na tri različita načina, Ja sam u obavezi nastaviti na njega odgovarati.
Možda se ja uporno nadam da ćeš ponuditi drugačiji odgovor. Kada te pitam o vezama, Ti izuzimaš umnogome njihov romantični aspekt. Zašto je pogrešno ludo se zaljubiti, i ne razmišljati o tome?
Ništa. Zaljubi se u koliko god ljudi hoćeš na taj način. Ali, ako želiš izgraditi doživotnu vezu s njima, bilo bi dobro i da malo razmisliš o tome. S druge strane, ako uživaš da ideš iz veze u vezu – ili još gore, ako ostaješ u jednoj vezi, jer misliš da “moraš”, živeći tako život u prešutnom očajanju – ako uživaš ponavljati ove obrasce iz svoje prošlosti, samo nastavi to što si radio.
U redu, u redu. Shvaćam. Ti si nemilosrdan, zar ne?
To je problem sa istinom. Istina je nemilosrdna. Neće te ostaviti na miru. Stalno ti se prikrada sa svih strana, pokazujući ti stvari onakvim kakve zaista jesu. To može biti tegobno.
U redu. Dakle, ja želim naći način da ostvarim dugotrajnu vezu – i Ti kažeš da je smisleni ulazak u vezu jedan od njih.
Da. Budi siguran da ste ti i tvoj partner suglasni koja je svrha vaše veze.
Ako se oboje na svjesnom nivou složite da je svrha vašeg odnosa da se stvori prilika, a ne obaveza – prilika za razvoj, za potpuno Samoiskazivanje, za uzdizanje vaših života do njihovih najviših mogućnosti, za iscjeljenje svake pogrešne misli ili ništavne zamisli koju ste ikad imali o sebi, i za potpuno sjedinjenje s Bogom kroz zajedništvo vaših dvaju duša – ako prihvatite te zavjete, umijesto zavjeta koje ste do sada prihvaćali – odnos je započeo na dobar način. Postavljen je čvrst oslonac. Ima veoma dobar početak.
Ipak, to nije garancija za uspjeh.
Ako želiš garancije u životu, onda ne želiš život. Želiš probe za scenario koji je već napisan.
Život, po svojoj prirodi, ne može imati garancije ili je cijela njegova svrha osujećena.
U redu. Shvatio sam. Sada sam svojoj vezi osigurao “dobar početak”. Kako da nastavim?
Znaj i shvati da će biti izazova i teških vremena.
Ne pokušavaj ih izbjeći. Prihvati ih; uz zahvalnost. Promatraj ih kao velike poklone od Boga, veličanstvene prilike da uradiš ono zbog čega si stupio u vezu – i u život. Pokušaj, za to vreme, ne promatrti svog partnera kao neprijatelja ili protivnika.
U stvari, nastoj ne vidjeti nikoga i ništa kao neprijatelja – ili kao problem.
Njeguj veštinu da sve probleme promatraš kao prilike. Prilike da…
Znam, znam – “budeš i odlučiš Tko Zapravo Jesi”.
Točno! Shvaćaš! Shvaćaš!
To mi zvuči kao prilično dosadan život.
Onda suviše nisko postavljaš svoje okvire. Proširi vidike svog horizonta. Produbi svoje viñenje. Vidi više u sebi nego što misliš da se ima vidjeti. Vidi više i u svom partneru.
Nikada nećeš naškoditi svojoj vezi – niti će bilo tko drugi – videći u drugima više nego što oni pokazuju. Jer u njima ima više. Mnogo više. Samo ih strah spriječava da ti to pokažu. Ako drugi primjete da ih ti sagledavaš kao nešto više, osjećat će se sigurnim da ti pokažu ono što ti očigledno već vidiš.
Ljudi nastoje ispuniti ono što očekujemo od njih.
Tako nešto. Ne sviña mi se ovdje riječ “očekujemo”. Očekivanja uništavaju veze. Kažimo da ljudi teže da vide u sebi ono što mi u njima vidimo. Što je veća naša vizija, veća je njihova spremnost da pristupe i pokažu dio sebe koji smo im mi već pokazali.
Zar to nije način na koji svi istinski blagoslovljeni odnosi funkcioniraju? Nije li to dio procesa iscjeljivanja – procesa u kom dajemo ljudima dozvolu da se “oslobode” svake pogrešne misli koju su ikad imali o sebi?
Nije li to ono što Ja radim ovdje, u ovoj knjizi za tebe?
Jeste.
I to je zadatak Boga. Zadatak duše je da probudi sebe. Zadatak Boga je da probudi sve drugo.
Mi to činimo tako što druge vidimo kao one Tko Oni Jesu podsjećajući ih na to Tko Su Oni.
To možete uraditi na dva načina – podsjećajući ih Tko Su Oni (što je veoma teško, jer vam oni neće vjerovati) i podsjećajući ih Tko Ste Vi (što je mnogo lakše, jer vam nije potrebno njihovo vjerovanje, samo vaše). Stalno ispoljavanje toga, konačno, podsijeća druge na to Tko Su Oni, jer će oni vidjeti sebe u vama.
Mnogi Učitelji su bili poslani na Zemlju da ukažu na Krajnju Istinu. Drugi, kao Ivan Krstitelj bili su poslati kao izaslanici, žustro prikazujući Istinu, govoreći o Bogu s nepogrešivom jasnoćom.
Ti posebni izaslanici su bili obdareni izvanrednim uvidom i veoma specijalnom moći da vide i prime Krajnju Istinu, kao i sposobnošću da prenesu složene pojmove onako kako mogu i kako će ih razumjeti široki slojevi ljudi.
Ti si takav izaslanik.
Jesam li?
Da. Vjeruješ li u to?
To je tako teško prihvatiti. Mislim, svi mi želimo biti izuzetni…
… i svi ste izuzetni.
… i onda se ego uključi – bar je to kod mene tako, i pokušava nas potaći da se osjećamo nekako “izabranim” za neki začuñujući zadatak. Ja moram kontrolirati taj ego svo vrijeme, nastojeći pročistiti i ponovo pročistiti svaku misao, riječ i svako djelo da bi iz toga uklonio vlastito veličanje. Zato je veoma teško čuti to što kažeš, jer sam svjestan da to godi mom egu, a cijeli svoj život sam proveo boreći se protiv toga.
Znam da jesi.
I ponekad ne previše uspješno.
Nažalost, moram se suglasiti.
Ali, uvijek kada se radilo o Bogu, napuštao si svoj ego. Mnogo si se noći molio i zalagao za jasnoću, preklinjao nebesa za uvid, ne da bi se obogatio ili postao slavan, već iz duboke čistoće jednostavne žudnje za znanjem.
I obećavao si Mi, iznova i iznova, da ćeš, budeš li naveden da spoznaš, provesti ostatak života – svaki svjesni trenutak – dijeleći Krajnju Istinu s drugima… ne iz potrebe da stekneš slavu, već iz najdublje želje svog srca da prekineš bol i patnju drugih; da doneseš radost i zadovoljstvo, pomoć i iscjeljenje; da iznova povežeš druge s osjećanjem partnerstva s Bogom, koje si ti uvijek osijećao.
Da. Da.
I zato sam te Ja izabrao da budeš moj glasnik. Tebe i mnoge druge. Jer sada, u
toku vremena koja neposredno dolaze, svijetu će biti potrebno mnogo truba da razglasi zov jasnoće. Svijetu će biti potrebno mnogo glasova da izgovore riječi istine i iscjeljenja za kojima milioni žude. Svijetu će biti potrebno da se mnogo srca udruže u zadatku duše, i pripreme da ispune zadatak Boga.
Možeš li iskreno tvrditi da nisi svjestan toga?
Ne.
Možeš li iskreno negirati da si zbog toga došao?
Ne.
Da li si onda spreman ovom knjigom odlučiti i objaviti svoju vlastitu Krajnju
Istinu i obznaniti i uobličiti slavu Moje Istine?
Moram li uključiti ovih nekoliko poslijednjih replika u knjigu?
Ne moraš uraditi ništa. Zapamti, u našem odnosu ti nemaš obaveza. Samo mogućnosti. Zar ovo nije prilika koju si čekao cijeli život? Zar nisi posvetio Sebe ovoj misiji – i prikladnoj pripremi za nju – od najranijih trenutaka mladosti?
Da.
Onda nemoj činiti ono što si obavezan, već čini ono za što imaš priliku.
Što se tiče uključivanja svega ovoga u našu knjigu, zašto to ne bi učinio? Zar misliš da Ja želim da budeš glasnik u tajnosti.
Ne, pretpostavljam da to ne misliš.
Potrebna je velika hrabrost da se netko proglasi Božjim čovjekom. Shvaćaš, svijet će te spremnije prihvatiti kao praktično bilo šta drugo – ali kao Božjeg čovjeka? Stvarnog izaslanika? Svaki od Mojih glasnika je oskrnjavljen. Daleko od sticanja slave, oni nisu stekli ništa osim bola u srcu.
Da li si spreman? Da li tvoje srce žudi reći istinu o Meni? Da li si voljan izložiti se podsmijehu drugih ljudi? Da li si spreman odreć se slave na Zemlji, za veću slavu potpuno ostvarene duše?
Činiš da ovo iznenada zvuči prilično teško, Bože.
Želiš li da se Ja šalim s tobom oko toga?
Pa, mogli bismo se malo razvedriti.
Hej, ja sam sav za prosvjetljenje! Zašto ne završiti ovo poglavlje šalom?
Dobra ideja. Imaš neku?
Ne, ali ti imaš. Ispričaj onu djevojčicu koja crta sliku…
Oh, da, tu. U redu. Dakle, jednog dana mama je ušla u kuhinju i zatekla svoju djevojčicu za stolom sa bojicama svuda rasutim oko nje, duboko usredotočenu na sliku koju je stvarala. “Što tako vrijedno crtaš?”, pitala je mama. “To je slika Boga, mama”, odgovorila je lijepa djevojčica ozarenih očiju. “Oh, dušo, to je tako slatko”, rekla je mama pokušavajući pomoći. “Ali znaj, nitko zapravo ne zna kako Bog izgleda.” “Pa”, zacvrkutala je djevojčica, “ako mi samo dozvoliš da završim…”
To je lijepa mala šala. Znaš što je najljepše? Djevojčica nikada nije posumnjala u to da zna točno kako da Me nacrta!
Da.
Sada ću ti Ja ispričati priču i time možemo završiti ovo poglavlje.
U redu.
Bio jednom jedan čovjek koji se iznenada našao u situaciji da provodi sate svake nedjelje pišući knjigu. Dan za danom, on bi žurno uzimao papir i olovku – ponekad usred noći – da ugrabi svako novo nadahnuće. Konačno, netko ga je pitao što smjera.
“Oh”, odgovorio je, ” zapisujem vrlo dugi razgovor koji vodim s Bogom.”
“To je vrlo lijepo”, pažljivo mu reče prijatelj, “ali, nitko zapravo ne zna što bi Bog zapravo mogao reći.”
“Pa”, izusti čovjek, “dozvoli mi da završim.”
PUTOVANJE KROZ ŽIVOT 🌎 