Život je tako stravičan. I tako zbunjujući. Volio bih da stvari mogu biti jasnije.

Nema ničeg zastrašujućeg u životu, ukoliko nisi vezan za rezultate.

Misliš ako ništa ne želiš?

Točno. Biraj, ali ne želi.

To je lako ljudima o kojima niko ne ovisi. Što ako imaš ženu i djecu?

Put hranioca porodice je uvijek bio najizazovniji put. Možda zaista najizazovniji. Kao što si istakao, lako je “ne željeti ništa” kada imaš samo sebe. Prirodno je da, kada imaš druge koje voliš, želiš samo najbolje za njih.

Teško je kada ne im možeš pružiti sve što želiš da imaju. Lijep dom, pristojnu odjeću, dovoljno hrane. Osijećam se kao da sam se 20 godina borio samo da sastavim kraj s krajem. I još uvijek nemam ništa pokazati.

Misliš u vidu materijalnog bogatstva?

Mislim u vidu nekih osnovnih stvari koje bi čovjek želio ostaviti svojoj djeci. Mislim u vidu vrlo jednostavnih stvari koje bi čovjek želio osigurati svojoj ženi.

Razumijem. Ti smatraš da je tvoj posao osigurati sve te stvari. Misliš li da se u
tome sastoji tvoj život? A što bi ti nazvao napredovanjem?

Imati dovoljno da ne moram brinuti odakle će moj slijedeći dolar stići; da se ustežem i natežem samo da platim stanarinu ili telefonski račun. Mislim, ne želim biti tako prizeman, ali mi pričamo o stvarnom životu ovdje, a ne o nekoj bajci, dohovno romantiziranoj slici života koji prikazuješ kroz ovu knjigu.

Čujem li ja malo ljutnje ovdje?

Ne toliko ljutnje, koliko frustracije. Uključen sam u spiritualnu igru sada već više od dvadeset godina i vidi gdje me je to dovelo. Jedan ček dalje od sirotišta. A sada sam upravo izgubio posao i izgleda kao da je priljev gotovine ponovo presahnuo. Stvarno postajem umoran od te borbe.
Imam 49 godina i želio bih imati neku sigurnost u životu da bih mogao posvetiti više vremena “Božjim stvarima”, “razvoju” duše itd. To je pravac mog srca, ali mi život ne dopušta da ga slijedim…

Dobro, rekao si mnogo toga, i vjerujem da govoriš u ime mnogih ljudi kada opisuješ to iskustvo.
Odgovorit ću na tvoju istinu postepeno, da bismo mogli lako slijediti i razložiti odgovor.
Nisi bio u toj “spiritualnoj igri” dvadeset godina, nego si joj se jedva primakao. (Ovo, uzgred rečeno, nije kritika, već samo izjava istine.) Složit ću se da si je dva desetljeća promatrao, koketirao s njom, eksperimentirao, tu i tamo… ali Ja nisam osjetio tvoju iskrenu – tvoju najiskreniju posvećenost toj igri sve do nedavno. Razjasnimo da “biti u spiritualnoj igri” znači posvetiti cijeli svoj um, cijelo svoje tijelo, svu svoju dušu procesu stvaranja sebe na sliku i priliku Boga.
To je proces samoostvarenja o kom su istočni mistici pisali. To je proces spasenja kome je veliki dio zapadnjačke teologije posvećen.
To je čin vrhunske sposobnosti koji se odvija iz dana u dan, iz sata u sat, iz momenta u momenat. To je biranje i ponovno biranje svakog trenutka. Svjesno stvaranje. Smisleno stvaranje. To je upotrebljavanje oruña za kreaciju o kojima smo raspravljali i njihovo korištenje sa svjesnošću i uzvišenom namjerom.
To znači “igrati ovu duhovnu igru”. Dakle, koliko dugo se time baviš?

Nisam ni počeo.

Nemoj ići iz jedne krajnosti u drugu i nemoj biti tako strog prema sebi. Bio si posvećen ovom procesu – i zapravo si uključen u njega više nego što za to sebi daješ zasluge. Ali, nisi to radio 20 godina – ni približno toliko. Ipak, istina je da nije ni važno koliko dugo si u to uključen. Da li si sada njemu posvećen? Samo je to važno. Nastavimo s tvojom izjavom. Tražiš da “vidimo gdje te je to dovelo”, i opisuješ sebe da si “jedan korak do sirotišta”. Ja gledam u tebe i vidim potpuno drugačiju sliku. Vidim osobu koja je jedan korak udaljena od kuće bogatstva! Ti smatraš da si jedan ček od zaborava, a Ja vidim da si jedan ček udaljen od Nirvane. Sada mnogo ovisi, naravno, o tome što vidiš kao svoju “plaću” – i s kojim ciljem radiš.
Ako je cilj tvog života da stekneš ono što nazivaš sigurnošću, onda vidim i razumijem zašto se osjećaš kao da si “jedan ček udaljen od sirotišta”. Ali, čak i ova procjena je podložna ispravci. Jer sa Mojom plaćom sve dobre stvari ti dolaze – uključujući i iskustvo osjećanja sigurnosti u fizičkom svijetu.
Moja plaća – isplata koju dobiješ kada “radiš za Mene” – pruža mnogo više od duhovne ugodnosti. Fizička ugodnost, takoñe, može biti tvoja. Ali, ironija je u tome što jednom kada iskusiš vrstu spiritualne ugodnosti koju Moja plaća pruža, posljednja stvar o kojoj ćeš brinuti je fizička udobnost.
Čak ni fizička ugodnost članova tvoje porodice te više neće brinuti – jer jednom kada dostigneš nivo Božje svjesnosti, razumjet ćeš da nisi odgovoran ni za jednu drugu ljudsku dušu, i da, mada je vrijedno hvale da želiš svakoj duši da živi u udobnosti, svaka duša mora izabrati – izabire – svoju vlastitu sudbinu ovog trenutka.
Jasno, nije najviši čin namjerno iskorištavati ili uništavati drugoga. Jednako je neodgovorno zanemariti potrebe onih koje si učinio ovisnim o tebi.
Tvoj zadatak je da im pružiš neovisnost, da ih, što prije i što potpunije naučiš kako da se snañu bez tebe. Jer, ti im nisi blagodat dok god si im potreban da prežive, već ih istinski blagosiljaš samo u trenutku kada shvate da im nisi potreban.

U tom smislu, najveći trenutak Boga je trenutak kada shvatite da vam Bog nije potreban.

Znam, znam… to je antiteza svega što su vas učili. Ali vaši učitelji su vam govorili o ljutitom Bogu, ljubomornom Bogu, Bogu kome je potrebno da je potreban. A to uopće nije Bog, već neurotična zamjena za ono što bi bilo božanstvo.
Pravi Majstor nije onaj s najviše učenika, već onaj koji stvara najviše Majstora.
Pravi voña nije onaj s najviše sljedbenika, već onaj koji stvara najviše voña.
Pravi kralj nije onaj s najviše podanika, već onaj koji većinu vodi ka kraljevstvu.
Pravi učitelj nije onaj s najviše znanja, već onaj koji pobudi najviše drugih da
steknu znanje.
Pravi Bog nije Onaj s najviše onih koji mu služe, već Onaj koji služi većini,
stvarajući tako Bogove od svih drugih.
Jer cilj je i slava Božja: da Njegovi podanici to ne budu više, i da svi spoznaju Boga, ne kao nedostižnog, već kao neizbježnog.
Želio bih da možete razumjeti ovo: vaša sretna sudbina je neminovna. Vi ne
možete, a da ne budete “spašeni”. Ne postoji pakao, osim da ne spoznaš ovo.
Zato, sada, kao roditelji, supružnici, i voljeni, nastojte ne učiniti od svoje ljubavi lijepak koji vezuje, već magnet koji prvo privlači, a zatim se okreće i odvraća, da ne bi oni koji su privučeni počeli vjerovati da se moraju držati vas da bi preživjeli. Ništa ne bi moglo biti udaljenije od istine. Ništa ne bi moglo biti štetnije za drugoga. Dopustite da vaša ljubav otisne vaše voljene u svijet – i u puno iskustvo onoga tko su. Time ćete iskazati iskrenu ljubav.

Veliki je izazov taj put hranioca porodice. Ima mnogo zbunjenosti, mnogo svjetskih briga. Asketu ne muči ništa od toga. On ima svoj kruh i vodu, dan mu je skroman otirač da legne i on može posvetiti svaki svoj sat molitvi, meditaciji i razmatranju božanskog. Kako je lako vidjeti božansko u takvim okolnostima! Kakav lagan zadatak! Ali, imati suprugu i djecu! Videti božansko u bebi koja se mora presvući u 3 sata noću. Videti božansko u računu koji se mora platiti do prvog u mjesecu. Prepoznati Božju ruku u bolesti koja odnosi supružnika, poslu koji je izgubljen, groznici djeteta, bolu roditelja. Sada govorimo o svetosti.

Razumijem tvoju tegobu. Znam da si umoran od borbe. Ali ti kažem ovo: Kada slijediš Mene borba iščezava. Živi u prostoru svog Boga i dogañaji postaju blagoslovi, svi do jednoga.

Kako mogu doći do prostora svog Boga kada sam izgubio posao, trebam platiti stanarinu, djeci je potreban zubar, i biti u mom uzvišenom filozofskom prostoru izgleda najnevjerojatniji način da riješim bilo što od toga.

Nemoj Me zaboraviti kada sam ti najviše potreban. Sada je čas tvoje najveće provjere. Sada je vrijeme tvoje najveće prilike. To je prilika da dokažeš sve što je ovdje napisano.
Kada kažem “nemoj Me zaboraviti” zvučim poput tog zahtjevnog, neurotičnog Boga o kome smo pričali. Ali, Ja to nisam. Možeš “Me zaboraviti” koliko god hoćeš. Nije me briga, i to neće promijeniti ništa meñu nama. Ja to samo kažem kao odgovor na tvoje pitanje. Onda kada doñu teškoće, vi tako često zaboravite Tko Ste i sredstva koja sam vam dao da stvorite život kakav bi izabrali.
Sada je vrijeme da ideš u prostor svog Boga više nego ikad. Prvo, to će ti donijeti duhovni mir – a iz smirenog uma potiču velike ideje – ideje koje mogu biti rješenja za najveće probleme koje misliš da imaš.
Drugo, u Božjem prostoru ti Sebe ostvaruješ, a to je svrha – jedina svrha tvoje duše. Kada si u prostoru svog Boga, znaš i razumiješ da je sve što sada doživljavaš privremeno.
Kažem ti da će raj i Zemlja proći, ali ti nećeš. Ova perspektiva vječnosti ti pomaže da vidiš stvari u pravom svjetlu.
Možeš definirati ove trenutne uvjete i okolnosti onakvim kakve one zapravo jesu – privremene i zemaljske. Onda ih možeš koristiti kao sredstva – jer je to ono što oni jesu, privremena, zemaljska sredstva – u stvaranju sadašnjeg iskustva.
Šta misliš tko si ti? U odnosu na iskustvo nazvano gubitak posla, šta misliš tko si?
I da se, možda, još više približimo suštini, šta misliš tko sam Ja? Da li zamišljaš da je to suviše veliki problem za Mene da riješim? Da je za Mene suviše veliko čudo da nañem izlaz iz ove gužve? Razumijem da možeš misliti da je to suviše teško za tebe da riješiš, čak i uz pomoć sredstava koje sam ti dao – ali zar zaista misliš da je preveliki problem za Mene?

Ja znam intelektualno da nijedan zadatak nije suviše velik za Boga. Ali, emocionalno mislim da ne mogu biti siguran.

Ne da li ga možeš riješiti, već da li hoćeš?

Razumijem. Dakle, to je stvar vjere.

Da.
Ti ne dovodiš u pitanje Moju sposobnost, ti samo sumnjaš u Moju želju.

Vidiš, ja još uvek proživljavam teologiju koja kaže da je možda u tome neka pouka za mene.
Još uvijek nisam siguran da bih trebao imati rješenje. Možda trebam imati problem. Možda je ovo jedna od “provjera” o kojima moja teologija govori. Zato se brinem da se ovaj problem možda neće riješiti. Da je to jedan od onih problema koje ćeš mi Ti prepustiti…

Možda je sada pravo vrijeme da još jednom ponovimo način na koji Ja djelujem u odnosu na Tebe, jer ti misliš da je u pitanju Moja želja, a Ja ti kažem da je u pitanju tvoja želja.
Ja želim za tebe ono što ti želiš za sebe. Ništa više i ništa manje. Ja ne sjedim ovdje i procjenjujem, zahtjev po zahtjev, da li ti se nešto treba ispuniti.
Moj zakon je zakon uzroka i posljedice, a ne zakon Vidjet ćemo. Ne postoji ništa što ne možeš imati, ako to izabereš. Čak i prije nego zatražiš, Ja ću ti ti dati. Da li vjeruješ u to?

Ne. Žao mi je. Vidio sam suviše mnogo molitvi koje su ostale neuslišene.

Neka ti ne bude žao. Samo se uvek drži istine – istine svog iskustva. Ja to razumijem. Ja to poštujem. Smatram da je to u redu.

Dobro, jer ja ne vjerujem da dobijem sve što zatražim. Moj život to nije pokazao.
U stvari, ja rijetko dobijem ono što zatražim. Kada se to dogodi, smatram sebe prokleto sretnim.

To je zanimljiv izbor reči. Izgleda da imaš mogućnost izbora. U svom životu možeš biti ili prokleto sretan, ili blaženo sretan. Ja bih više volio da si blaženo sretan – ali, naravno, Ja se nikad neću miješati u tvoje izbore.
Kažem ti ovo: Uvijek dobijaš ono što stvoriš, a uvijek stvaraš.
Ja ne prosuñujem djela koja činiš. Ja te samo ohrabrujem da činiš više – i više i više i više. Ako ti se ne sviña šta si stvorio, biraj ponovo. Moj zadatak, kao Boga, je da ti uvijek pružim tu mogućnost.
Sada Mi govoriš da nisi uvijek dobijao ono što si žileo. Ali, Ja sam ovdje da ti kažem da si uvijek dobio ono što si prizivao.
Tvoj život je uvijek rezultat tvojih misli o njemu – uključujući tvoju očigledno kreativnu misao da rijetko dobijaš ono što izabereš.
U sadašnjem trenutku ti vidiš sebe kao žrtvu situacije u kojoj si izgubio posao. Ali, istina je da taj posao više nije bio tvoj izbor. Prestao si ujutro ustajati s iščekivanjem, i počeo si ustajati s jezom. Prestao si se osjećati sretnim zbog svog posla i počeo si osjećati odbojnost. Čak si počeo i maštati da radiš nešto drugo.
Zar misliš da te stvari ne znače ništa? Pogrešno si shvatio svoju moć. Kažem ti: Tvoj život proizilazi iz tvojih namjera u odnosu na njega.
Dakle, koja je sada tvoja namjera? Da li namjeravaš dokazati svoju teoriju da ti
život rijetko donosi ono što biraš? Ili namjeravaš pokazati Tko Si Zapravo Ti i Tko Sam Ja?

Osjećam se ojañeno. Namučeno. Postiñeno.

Da li ti to koristi? Zašto jednostavno ne prihvatiš istinu kada je čuješ i kreneš ka njoj? Nema potrebe optuživati sebe. Jednostavno primjeti što si birao i biraj ponovo. Ali zašto sam ja tako spreman uvijek odabrati negativno? I onda prekorjevam sebe zbog toga?
Što možeš očekivati? Od najranijig dana su ti govorili da si “loš”. Prihvaćaš da si roñen u “grijehu”. Osjećanje krivice je naučeni odgovor. Rečeno ti je da se osjećaš krivim za stvari koje si učinio prije nego što si čak mogao išta učiniti. Odgajan si da osjećaš stid, jer nisi roñen savršen.
Ta neosnovana tvrdnja o nesavršenstvu u kome si, kako je rečeno, došao na svijet, je ono što su vaši pobožni nazvali izvornim grijehom. I to jeste izvorni grijeh – ali ne tvoj. To je prvi grijeh počinjen nad tobom od svijeta koji ne zna ništa o Bogu, a koji misli da bi Bog htio – ili mogao – stvoriti bilo što nesavršeno. Neke od vaših religija su stvorile cijela učenja oko tog pogrešnog shvaćanja. I to je doslovno to: pogrešno shvaćanje. Jer, sve što Ja začnem – sve čemu dam život – jeste savršeno; savršeni odraz samog savršenstva, stvoren na sliku i priliku Mene. Ali, da bi se opravdala ideja kažnjivog Boga, vaše religije su morale stvoriti nešto za šta bih Ja bio ljut. Tako da čak i ljude koji vode primjerne živote nekako valja spašavati. Ako ne trebaju biti spašeni od sebe samih, onda moraju biti spašeni od svoje vlastite usañene nesavršensoti. Tako (kažu one) bolje uradi nešto povodom svega toga – i to brzo – ili ćeš ići pravo u pakao.
To, na kraju, ne mora doprinijeti da se odobrovolji osvetoljubivi, ljutiti Bog, ali daje život čudnim religijma. Na taj način religije ovekovječuju sebe. Tako moć ostaje koncentrirana u rukama malobrojnih, umijesto da bude doživljena kroz ruke mnogih. Naravno, vi stalno birate manju misao, manju ideju, najmanje poimanje sebe i svoje moći, da i ne govorim o Meni i Mojoj moći. Tako ste naučeni.

Bože moj, kako mogu opovrgnuti učenje?

Dobro pitanje upućeno pravoj osobi!
Možeš poništiti učenje čitanjem i ponovnim čitanjem ove knjige. Čitaj je iznova i iznova. Dok ne budeš razumio svaki pasos. Dok ti ne bude poznata svaka riječ. Kada budeš kadar citirati pasos drugima, kada budeš mogao dozvati rečenice u sjećanje usred natamnijeg časa, onda ćeš “poništiti učenje”.

Ali ima još toliko mnogo toga što Te želim pitati; još toliko toga što želim znati.

Zaista. Započeo si vrlo dugačku listu pitanja. Hoćemo li joj se vratiti?

Svi dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Razgovori s Bogom od autora Neala Donalda Walscha.