Koji je pravi put do Boga? Da li taj put vodi kroz odricanje, kao što neki jogiji vjeruju? I što je s onim što nazivamo patnjom? Da li su patnja i pokornost put do Boga, kao što mnogi askete kažu? Zaslužujemo li put u raj time što smo “dobri”, kao što mnoge religije uče? Ili imamo slobodu da se ponašamo kako želimo, kršimo ili ignoriramo svako pravilo, odbacimo sva tradicionalna učenja, uronimo u samopovlañivanje, i tako pronañemo Nirvanu, kao što mnoge pristalice Novog Doba kažu? Što je ispravno? Kruti moralni standardi ili radi-kako-želiš? Tradicionalne vrijednosti ili nañi- pravac-usput? Što je ispravno? Deset zapovijedi ili Sedam Koraka ka Prosvetitelju?

Imaš jaku potrebu da to bude jedan ili drugi način, zar ne… Ne bi li moglo biti sve to? Ne znam. Pitam tebe.

Onda ću ti odgovoriti, na način na koji možeš najbolje razumjeti – mada ti kažem da je tvoj odgovor unutar tebe. To kažem svim ljudima koji čuju Moje riječi i traže Moju Istinu.
Svakom srcu koje iskreno upita koji je put do Boga, to je pokazano. Svako svojim srcem osjeti Istinu. Doñi Meni stazom svog srca, a ne putovanjem svog uma. Nikad Mene nećeš naći u svom umu.
Da bi iskreno spoznao Boga, moraš biti izvan svog uma.
Ipak, tvoje pitanje iziskuje odgovor. I Ja se neću skloniti od žeñi tvog traganja.
Počet ću s tvrdnjom koja će te zaprepastiti – i možda uvrijediti osjećanja mnogih ljudi. Deset zapovijedi ne postoje.

O, Moj Bože, zar ne postoje?

Ne, ne postoje. Kome bih Ja zapovijedao? Sebi? I zašto bi takve zapovijedi bile potrebne? Sve što želim već jeste. Zar ne? Zašto je onda neophodno zapovijedati bilo kome?
A, i da sam izdao zapovijedi, zar ne bi one bile automatski poštovane? Kako bih Ja mogao željeti nešto toliko mnogo da to zapovijedam – i onda sjediti sa strane i promatrati kako se to ne ostvaruje?
Kakav bi kralj to mogao učiniti? Kakav vladar?
Ali, ipak Ja ti kažem slijedeće: Ja nisam ni kralj, ni vladar. Ja sam jednostavno – i čudesno – Stvaralac. Ali Stvaralac ne vlada, već samo stvara, stvara – i nastavlja stvarati.
Ja sam stvorio vas – blagoslovljeni bili – na Svoju sliku i priliku. Uz to sam vam dao izvjesna obećanja. Rekao sam vam, jednostavnim riječima, kako će vam biti kada postanete kao jedno sa Mnom.
Ti si, kao što je Mojsije bio, iskreni tragalac. Mojsije je, takoñe, kao što ti sada činiš, stao pred mene, moleći za odgovore. “O, Bože Mojih Očeva”, zvao je. “Bože mog Boga, umilostivi se da mi pokažeš. Daj mi znak, da mogu reći mom narodu! Kako možemo znati da smo izabrani?”
I Ja sam došao Mojsiju, isto kao što sam sada došao tebi, sa božanskim sporazumom – vječnim obećanjem – sigurnom i pouzdanom obavezom. “Kako mogu biti siguran?” tužno je pitao Mojsije. “Jer sam ti tako Ja rekao”, odgovorio sam Ja. “Imaš Božju reč.”
I Reč Boga nije bila naredba, već obaveza. Ovo su, dakle …
Deset obaveza Znat ćete da ste pošli Božjim putem i znat ćete da ste pronašli Boga, jer će postojati ovi znaci, nagovještenja, promjene, u vama:

1. Voljet ćete Boga svim srcem, umom i dušom. I neće biti nijednog drugog Boga ispred Mene. Nećete više obožavati ljudsku ljubav, ili uspjeh, novac ili moć, niti bilo koji takav simbol. Odbacit ćete te stvari kao što dijete ostavlja igračku. Ne zato što su one bezvrjedne, već zato što ste ih vi prerasli.
I znat ćete da ste pošli Božjim putem jer:
2. Nećete koristiti Božje ime uzalud. Niti ćete Me pozivati za beznačajne stvari. Razumjet ćete moć riječi i misli, i nećete ni pomisliti da pozivate Božje ime na ne- Božji način.
Nećete koristiti moje ime uzalud zato što ne možete. Jer moje ime – Veliko ”Ja Sam” – nikad se ne koristi uzalud (odnosno bez rezultata), niti će to ikad biti moguće. A kad budete pronašli Boga, to ćete znati.
I, Ja ću vam dati druge znake, takoñe:
3. Sjetit ćete se da jedan dan posvetite Meni i nazvaćete ga svetim. To je zato da ne biste dugo ostali u svojoj iluziji, već da biste potakli sebe da se sjetite tko ste i što ste. I onda ćete uskoro svaki dan zvati praznikom i svaki trenutak svetim.
4. Poštovat ćete svoju majku i oca – i znat ćete da ste Božje dijete kada poštujete svog Oca/Majku Boga u svemu što kažete ili radite ili mislite. I kada poštujete Majku/Oca Boga i svog oca i majku na Zemlji (jer su vam oni dali život), onda ćete, isto tako, poštovati svakoga.
5. Znat ćete da ste pronašli Boga kada budete sigurni da nećete izvršiti ubistvo (to jest, svjesno ubiti, bez razloga). Jer, mada ćete shvatiti da ne možete prekinuti život drugoga u bilo kojoj prilici (cijeli život je vječan), nećete izabrati prekinuti bilo koju inkarnaciju, niti promijeniti bilo koju životnu energiju iz jednog oblika u drugi, bez nasvetijeg opravdanja. Vaše novo poštovanje života će vas potaći da slavite svaki vid života – uključujući biljke, drveće i životinje – i da ih ugrozite samo kada je to u ime najvišeg dobra. I naredne znakove ću vam poslati da biste mogli znati da ste na pravom putu:
6. Nećete ukaljati čistoću ljubavi nepoštenjem ili prijevarom, jer je to preljuba. Obećavam vam da nećete izvršiti preljubu kada budete pronašli Boga.
7. Nećete uzeti stvar koja nije vaša, niti varati, niti prikrivati krañu, niti ugroziti drugoga da biste dobili neku stvar, jer bi to bila kraña. Obećavam vam, kada budete pronašli Boga, nećete ukrasti. Niti ćete …
8. Reći nešto što nije istina i tako lažno svjedočiti.
Niti ćete …
9. Željeti ženu svog bližnjeg, jer zašto željeti ženu svog bližnjeg kada znate da su sve druge žene vaše.
10. Željeti dobra bližnjeg svog, jer zašto biste željeli njegova dobra kada znate da sva dobra mogu biti vaša i da sva vaša dobra pripadaju svijetu.
Znat ćete da ste pronašli put do Boga kada vidite ove znake. Jer, Ja obećavam da neko tko iskreno traži Boga, neće više raditi te stvari. Bilo bi nemoguće i dalje se tako ponašati.
Ovo su vaše slobode, ne vaša ograničenja. Ovo su Moje obaveze, ne Moje zapovijedi. Jer, Bog ne izdaje nareñenje onome koga je sam stvorio – Bog samo kaže Božjoj djeci: na ovaj način ćete znati da dolazite kući.
Mojsije je iskreno pitao: “Kako mogu znati? Daj mi znak.” Mojsije je pitao isto pitanje koje ti pitaš sada. Isto pitanje koje su svi ljudi svuda postavljali od početka vremena. Moj odgovor je uvijek isti. Ali, on nikada nije bio i nikad neće biti nareñenje. Jer, kome Ja da nareñujem? I koga da kaznim ako se Moja nareñenja ne ispunjavaju? Postojim samo Ja.

Znači, ne moramo poštovati Deset zapovijedi da bismo išli u raj?

Ne postoji takva stvar kao što je “odlazak u raj”. Postoji samo spoznaja da ste već tamo. Postoji prihvaćanje, razumijevanje, a ne rad na tome ili stremljenje ka tome. Ne možete otići tamo gdje ste već; da biste to uradili, morali biste napustiti ono gdje ste, a to bi osujetilo cio smisao putovanja.
Ironija je u tome, što većina ljudi misli da moraju otići odande gdje su da bi stigli tamo gdje žele biti. I tako oni napuste raj da bi došli do raja – i proñu kroz pakao. Prosvjetljenje je razumijevanje da se nema kuda ići, da se nema što raditi i da ne treba biti nitko drugi osim onoga tko ste upravo sada.
Vi ste na putu za nigde.
Raj – kako ga vi zovete – nije nigdje drugdje. Raj je sada i ovdje.

Svi to kažu! Svi to kažu! I to me izluñuje! Ali, ako je “raj sada i ovdje”, kako ja to ne vidim?
Kako ja to ne osjećam? I zašto je onda svijet u takvom neredu?

Razumijem tvoje razočarenje. Skoro je isto tako frustirajuće pokušati razumijeti
sve ovo, kao što je pokušati da ti nekome objasniš.

Čekaj malo! Da li želiš reći da se Bog može osjećati frustriranim?

Što misliš tko je izmislio frustraciju? I da li zamišljaš da ti možeš iskusiti nešto što Ja ne mogu?
Reći ću ti slijedeće: svako iskustvo koje ti imaš, imam i Ja. Zar ne vidiš da Ja doživljavam Sebe kroz tebe? Što misliš da je svrha svega ovoga?
Ja ne bih mogao spoznati Sebe da nije tebe. Ja sam te stvorio da bih mogao znati Tko Sam Ja.
Sada ti ne bih želio skrhati sve iluzije o Meni u jednom poglavlju – zato ću ti reći
da u mom najuzvišenijem obliku, koji nazivate Bogom, Ja ne doživljavam frustraciju.

Uh! To je bolje. Za trenutak si me uplašio.

Ali, to nije zbog toga što Ja to ne mogu. To je jednostavno zato što Ja to ne biram.
I ti možeš napraviti isti izbor, uzgred rečeno.

Pa, frustriran ili ne, ja se još uvek pitam kako je moguće da je raj upravo ovdje, a da ja to ne doživljavam.

Ne možeš doživjeti ono što ne znaš, a ne znaš da si u “raju” upravo sada, jer to nisi doživio. Vidiš, za vas je to začarani krug. Vi ne možete – niste još uvijek našli način – da doživite ono što ne znate, i da znate ono što niste doživjeli.
Ono što Prosvjetljenje traži od vas je da spoznate nešto što niste doživjeli i da ga tako iskusite. Znanje otvara vrata iskustvu – a vi zamišljate da je obrnuto.
U stvari, vi znate mnogo više nego što ste iskusili. Vi samo ne znate da to znate. Na primjer, vi znate da postoji Bog. Ali možete ne znati da to znate. Zato i dalje čekate da doživite to iskustvo. A sve vrijeme ga imate. Vi ga imate, a da to ne znate – pa vam se čini da ga uopće nemate.

Vrtimo se u krug ovdje.

Da, vrtimo se. A umijesto da se vrtimo u krugovima, možda bi mi trebali biti
sam krug. To ne mora biti začarani krug. Može biti uzvišeni krug.

Da li je odricanje dio istinskog spiritualnog života?

Da, jer se u konačnom ishodu cjelokupni Duh odriče onoga što nije stvarnost, a
ništa u životu koji vi vodite nije stvarno, osim vašeg odnosa sa Mnom. Ali odricanje u klasičnom smislu samonegiranja nije potrebno.
Pravi Učitelj se ne “odriče” nečega. Pravi Učitelj ga samo ostavlja po strani, kao što bi uradio s nečim što mu više ne koristi.
Ima onih koji kažu da morate nadjačati svoje želje. Ja kažem da ih morate jednostavno promijeniti.
Prvi postupak izgleda kao stroga disciplina, drugi kao vježba ispunjena radošću. Ima onih koji kažu da morate nadvladati sve zemaljske strasti da bi spoznali Boga. Ali, dovoljno ih je razumjeti i prihvatiti. Ono čemu se opirete, ustrajava. Ono sa čime se suočite, nestaje.
Oni koji nastoje istinski prevladati sve zemaljske strasti, često ulažu toliko truda
u to, da se može reći da je to postala njihova strast. Oni imaju “strast za Bogom”, strast da ga spoznaju. Ali strast je strast, i zamijeniti jednu strast drugom, je ne uklanja.
Zato ne prosuñujte ono za čim osjećate strast. Jednostavno ga primjetite i utvrdite da li vam služi obzirom na to tko i što želite biti.
Zapamtite, vi ste stalno u procesu stvaranju sebe. Vi u svakom trenutku odlučujete tko i što jeste. Odlučujete to uglavnom kroz izbore koje činite u odnosu na onog i ono prema čemu osjećate strast.
Osoba koja je krenula putem koji vi nazivate spiritualnim, često izgleda kao da se odrekla svih zemaljskih strasti, svih ljudskih želja. Ona je to učinila tako što ih je razumjela, uvidjela je iluziju i odrekla se strasti koje joj ne služe – svo vrijeme voleći iluziju zbog onog što joj je ona donijela: mogućnosti da bude u cijelosti slobodna. Strast je ljubav koja preoblikuje bivanje u akciju. Ona napaja stvaralačku moć. Ona mijenja pojmove u iskustvo. Strast je vatra koja nas potiče da izrazimo tko zapravo jesmo. Nikada ne negiraj strast, jer to znači negirati Tko Si i Tko Stvarno Želiš Biti.
Onaj tko se odriče nikada ne negira strast – on samo ne pridaje značaj rezultatima. Strast je ljubav prema djelovanju. Djelovanje je postojanje, doživljeno. Ali, što se često smatra sastavnim dijelom djelovanja? Očekivanje.
Živjeti bez očekivanja – bez potreba za odreñenim rezultatima – to je sloboda. To je Božanski. Tako Ja živim.

Ti ne pridaješ značaj rezultatima?

Apsolutno ne. Moja radost je u stvaranju, a ne u rezultatima. Odricanje nije odluka da se negira delanje. Odricanje je odluka da se negira potreba za odreñenim rezultatom.
To je ogromna razlika.

Možeš li objasniti što Ti podrazumijevaš pod tvrdnjom, “Strast je ljubav koja oblikuje bivanje u akciju”?

Bivanje je najuzvišenije stanje postojanja. To je najčistija suština. To je “sada-ne sada”, “sve-ne sve”, “uvijek-nikad” vid Boga.
Čisto bivanje je čisto Bogovanje.
Ali za nas samo bivanje nikad nije dovoljno. Uvek smo težili da iskustveno
doživimo Tko Smo Mi – a to zahtijeva sasvim drugi vid božanskog, koji se zove delanje.
Recimo da ste vi, u srži vašeg divnog bića, onaj vid božanskog koji se zove ljubav. (To je, uzgred rečeno, Istina o vama.)
Jedna je stvar biti ljubav – a sasvim druga učiniti nešto s ljubavlju. Duša teži učiniti nešto što ona jeste, da bi mogla sebe spoznati u svom vlastitom iskustvu. Zato će ona nastojati ostvariti svoju najuzvišeniju zamisao kroz djelatnost.
Taj poticaj da se to uradi naziva se strašću. Ubij strast i ubijaš Boga. Strast je
Bog koji želi reći “zdravo”.
Ali, vidiš, jednom kada Bog (ili Bog-u-tebi) uradi nešto s ljubavlju, Bog je sebe ostvario i ništa mu više nije potrebno.
Čovjek, s druge strane, često osjeća potrebu da mu se vrati ono što je uložio. Ako ćemo nekoga voljeti, lijepo – ali trebamo nešto ljubavi dobiti zauzvrat. Tako nešto.
To nije strast. To je očekivanje.
Ono je najveći izvor ljudske nesreće. To je ono što odvaja čovjeka od Boga.
Onaj tko se odriče nastoji prekinuti ovu odvojenost kroz iskustvo koje su
istočnjački mislioci nazivali samadhi. To je cjelovitost i jedinstvo s Bogom; spajanje i pripajanje u božanstvo.
Onaj tko se odriče, dakle, odriče se rezultata – ali nikada, nikada se ne odriče strasti. Zapravo, Učitelj instiktivno zna da je strast pravi put. To je put ka Samoostvarenju. Čak i u zemaljskim okvirima se može reći da ako nemate strast ni za čim, nemate ništa od života.

Rekao si da “ono čemu se odupireš traje, a ono s čim se suočavaš nestaje”. Možeš li to objasniti?

Ne možeš se odupirati nečemu što nisi prihvatio kao stvarnost. Činom odupiranja nečemu, dopuštaš da ono zaživi. Kada se opireš energiji time je tamo postavljaš. Što se više opireš, to više činiš realnim – što god da je to čemu se opireš.
Ono s čim se suočavaš i što promatraš – nestaje. To jest, prestaje zadržavati svoj iluzorni oblik.

Ako pogledaš u nešto – istinski pogledaš u to – vidjet ćeš pravo kroz to i kroz svaku iluziju koju ono za tebe ima, i neće ostati ništa osim krajnje stvarnosti u tvom vidokrugu.
Suočena sa kranjom stvarnošću tvoja malena iluzija nema moć. Ona te ne može dugo držati u svom oslabljenom zahvatu. Vidiš istinu o njoj i istina te oslobaña.

Ali, što ako ti ne želiš da stvar u koju gledaš nestane?

Uvijek bi trebao željeti. Ne postoji ništa u vašoj stvarnosti što bi trebalo zadržavati. Ali, ako izaberete privid vašeg života umijesto krajnje stvarnosti, možete ga jednostavno ponovo stvoriti – kao što ste ga stvorili u početku. Na taj način možete u svom životu imati ono što ste izabrali imati i otkloniti iz vašeg života ono što više ne želite iskusiti.
Ali se nikada nemojte opirati ničemu. Ako mislite da ćete otporom ukloniti, razmislite ponovo. Samo ga tako više ukorjenjujete. Zar vam nisam rekao da su sve misli kreativne?

Čak i misao koja kaže da ja nešto ne želim?

Ako to ne želiš, zašto o tome razmišljati? Ni za trenutak nemoj o tome misliti. Ipak, ako moraš o tome razmišljati – to jest, ako ne možeš a da ne razmišljaš – onda se nemoj odupirati. Umijesto toga, pogledaj direktno u što god da je to – prihvati stvarnost svog stvaranja – i zatim izaberi da li je želiš zadržati ili ne.

Što bi upravljalo tim izborom?

Tko i Što misliš da jesi. I Tko i Što izabereš biti. To upravlja svim izborima –
svakim izborom koji si učinio u životu. I koji ćeš ikada učiniti.

I tako život onog koji se odriče nije pravi put?

To nije istina. Riječ “odricati se” ima tako pogrešno značenje. Uistinu, ne možete se odreći ničega, jer ono čemu se opirete ustraje. Istinsko odricanje nije odricanje, već jednostavno drugačiji izbor. To je čin kretanja prema nečemu, a ne od nečega.
Ne možete se skloniti ni od čega, jer će vas to progoniti cijelim putem do pakla i nazad. Zbog toga, ne pružajte otpor iskušenju, već se jednostavno okrenite od njega.
Okrenite se ka Meni, a od bilo čega što Meni nije slično.
Ali znajte ovo: ne postoji pogrešan put – jer na ovom putovanju ne možete “ne stići” tamo kuda ste krenuli.
To je samo stvar brzine – samo pitanje kada ćete tamo stići – ali je čak i to privid, jer ne postoji “kada”, niti “prije” ili “poslije”. Postoji samo sada; beskonačan trenutak vječnosti u kome vi doživljavate sebe.

U čemu je onda smisao? Ako ne postoji način da se ne “stigne tamo”, u čemu je svrha života? Zašto bismo uopće brinuli o bilo čemu što radimo?

Pa, naravno, ne treba brinuti. Ali bi bilo poželjno da budete obazrivi. Jednostavno obratite pažnju na to tko ste i što ste, što radite i što imate, i vidite da li vam to služi. Svrha života nije da se negdje stigne, već da se spozna da smo već tamo i da ste tamo oduvjek bili. Vi ste, uvijek i zauvijek, u trenutku čistog stvaranja. Svrha života je, dakle, da stvarate – onoga tko i što jeste i da to onda iskustveno doživite.

Svi dijelovi teksta su preuzeti iz knjige Razgovori s Bogom od autora Neala Donalda Walscha.