Danas imate čast saznati što se krije iza neriješenih emocija dvoje ljudi koji su odlučili koristiti tišinu kao sredstvo komunikacije. Iako zvuči kontradiktorno, ovo je veoma moguće. Kako? Ivana je to objasnila kroz poeziju.

Navedeni tekst dolazi od lijepe magistrice hrvatskog jezika i književnosti Ivane Orlić. Ivana živi u Rijeci, a inače je rodom iz Punta s otoka Krka. Ivana ima samo 24 godine, a posjeduje veliki umjetnički talenat za koji smo počašćeni i sretni ovdje danas podijeliti s vama kroz njenu ljubavnu poeziju i ostalo stvaralaštvo.

Koliko je tišina srca slomila, a koliko ih je spasila? Što mislite o tišini kao obliku ponašanja? Trebamo li dopustiti tišini da zavlada našim odnosima? Kako je to doživjela naša autorica Ivana Orlić pogledajte u nastavku.

Piše Ivana Orlić

Tišina

“Voljela bih to znati savršeno opisati onako velikim, važnim i cijenjenim riječima. Da zvuči važno i umjetnički izrečeno. Ne znam jesam li dorasla tome da uprizorim ljudima naš odnos, ali znaj da ću se potruditi koliko je moguće u mojoj maloj spisateljskoj moći.

Nekada ni tisuću riječi nije dovoljno da objasni sve ono što stane u jedno ljudsko biće. Teško je opisati čitav spektar emocija koji stane u takav maleni dio svemira. U nas, ljude. Pisci se to trude stoljećima, neki vrlo uspješno, neki manje, a neki nikako. Ponekad imam dojam da ljudi najviše kažu tišinom, prazninama između riječi, stankama između redaka. Ondje stoje najveće misli. Ondje stoje objašnjenja.

Tišina često govori mnogo više od riječi pa tako je i djelovalo među nama. Osjećala se neka praznina među nama tijekom naših susreta. Nedovršene riječi, nedovršeni sastanci, nedovršene priče i planovi. Tišina je stajala i širila se međuprostorom dvaju tjelesa poput tumora. Brzinom svjetlosti. Bez ikakve mogućnosti zaustavljanja. A koliko je toga u nju stalo! Svaki zagrljaj koji ti nisam uputila i zahvala koju sam prevalila preko jarkocrvenih usana. Crvenile su se od štipkanja zubi koji su to nehotice radili u tvojoj blizini prepuštajući tišini glavnu ulogu.

Tišina je plesala među nama, a mi smo se procjenjivali pogledima. Znali smo da ne postoje načini kojima bi dočarali slike u svojim glavama pa smo prepustili da tišina bude sredstvo komunikacije. Gledali smo se kao da razumijemo sve ono što ona izriče među nama. Gorljivo tvrdim da smo tišinom mnogo više izrekli o nama nego li ičim drugim. I sada kada se ne čujemo, ne gledamo i ne govorimo na onaj klasični, opće prihvaćeni način, tišina govori za nas. Miluje me uvečer, a nasmijava ujutru. Baš kao tvoje riječi nekada. Ona razumije. Ona mi je utjeha. I dokle god ima nje i tebe ima u njoj. U njenim malenim porama i svakom najskrivenijem djeliću njenog postojanja.

Postojiš na načine koje ne može svatko zamisliti, a zaista uz sav trud ne znam ni ja ponajbolje objasniti. Kada život stane i kada nastupi tišina, osjećam tebe. Prisutan si, iako te nema. Čujem te, iako se ne čuje ništa. Prostorija u kojoj se nalazim biva sve manja, a tišina mi te čini bližim. Ni sama ne razumijem kako je moguće da mi te upravo ona najviše približava, ali ne bunim se. Bitno je da postoji način i oblik putem kojeg još mogu osjećati sva ona uzbuđenja, drhtaje, strahove i čežnje koje sam osjećala pored tebe.

Tišini se jednostavno prepuštam i puštam da me vodi kroz sve te emocije. Emocije koje su kaotični vrtlog poput vrtuljka u zabavnom parku. Ne možeš sići usred vožnje, moraš proći čitav krug kako bi sišao.

 Tako i ovdje.

Jednom kad se prepustiš tišini i emocijama koje ona donosi, nema izlaska dok ne dođeš do samoga kraja. Kraj se događa onda kad začuješ onaj prvi, najmanji šum. On prekida taj romantični i zaneseni trenutak. Trenutak uživanja i svojevrsnog mazohističkog prepuštanja tišini.

Tako izlaziš iz vrtloga i vraćaš se životu, vraćaš se zvukovima. Ipak polu preplašeno iščekujući idući trenutak tišine. Ne znajući kakve će ti emocije servirati u vašoj idućoj ludoj vožnji.”

Veoma intenzivno razdoblje za cijelo čovječanstvo rekao bi jedan poznanik. Od velikih požara po Australiji i sječa šuma Amazona do 20 Celzijevih stupnjeva na Antarktici. Disbalans koji smo mi prouzročili hara našom okolinom pa kako onda možemo očekivati bolje stanje u nama? Ono što sigurno ne možemo ugasiti je požar izazvan intenzivnim emocijama, a to je upravo dokazala naša Ivana. E pa Ivana hvala ti na tome. Želim vam svima ugodan vikend, provedite ga što glasnijih emocija ako ne onda barem u ugodnoj tišini.

Naslovna fotografija: Scott Umstattd / Unsplash

Kategorija “Direktno” jedna je od onih koja nudi mogućnost i ostalim piscima ili amaterskim piscima da objavljuju svoje radove na 3domina1.com za sve detaljne informacije, pošaljite mail na 3domina1@gmail.com